Bio je već prah koji jesi
baš na svakoj zvijezdi
Ondje
otkuda će pristigla
jedna mahnita konjica spustiti
svoje sablje citre i žezla
u pepeo milijuna mrtvih
čiji je prošli vid
oduvijek zapisan
u riječnome mulju
i tvojoj krvi:
Čujnih kao taj božanski vjetar
s vremena na vrijeme u tvome glasu
kada mutna rijeka poteče posjeklinom
na ruci u kojoj su svi ti slavni
kiromantski mešetari
kušali ostaviti svoju maršalsku ikru
Ö je šifra svih pravih veterana
ovoga drevnoga rata
poradi kojega poneki još anđeli na nebu
i danas nose barbarsko oružje
Tek jedna mrtva morska
i jedna nebeska pala zvijezda
znaju što su to vidjele njihove oči
u posteljici tvojega rođenja
lajali su psi od slame
Cijeli moj svijet
raseljen je u milijun slijepih ulica
otkako više ne volim noć
i sve je postalo tako predvidljivo
ali i tuđe do potpune ogavnosti
i kunem ti se
kako mi je slijepac u snu pričao
da ponekad sasvim jasno
vidi Ezekijelova kola
kako u gorućim komadima
tu pred njegove noge
padaju s usijanoga neba
i taj ga bljesak
oslijepi uvijek iznova i iznova
kao što mene i tebe
na kraju dana i izmaku ljeta
uvijek pomalo gane ta ista pustolina
ta ista nigdina
između noža i gugutke