Učitava se... |
Tremens:
Otvaram oči, iznad mene prolaze svjetla na stropu,
ne mogu se pomaknuti osjećam katastrofu.
Dvije kreature me naguravaju na krevetu po hodnicima
a glava ispunjena čudnim ljudskim povicima
gdje sam ja? Ne vidim tragove prepoznavanja
samo tugu po zidovima, vjeujem instinktima
ovo je neka ustanova izobličena vibracijama.
Odjednom stotine lica pokraj mene koji me mole za spasenje,
nemaju oči a duplje šuplje, tamne poput sjene: “Ne, ne,
zašto baš mene ne puštaju migrene?”
Pita me djevojka a na rukama prerezane vene.
“Žene iz moga mjesta su mi rodnicu napunile pijavicama,
misleći da sam ja zavela oca i njegovim suradnicima
pružila pet sati uživanja maloljetnoga tijela”.
Iznenada vuššš djevojke više nema,
pokraj mene se nalazi stariji gospodin očito pun problema.
Potpuno gol visi na kukama na izokrenutom križu,
kroz grgljanje krvi osluškujem njegovu priču:
Alex:
Ka Sizif se trudi, na kraju poludi,
gori na križu, dok vatre gmižu
tvojim truplom pucaju plikovi.
Zvuče glupo i smišno tvoji krikovi,
zoveš veliku mater da ugasi vatre.
Dođe, ode i popiša te mlazom plodne vode,
da te spase, ugase tekućine iz visine,
iz nebeske vagine materine...
Al nebo je crno od bijesa pravednika,
do plavetnila nikad ne dolazi vika,
nema pomoći, ne gledaj u visinu,
bogovi su odavno otišli u mirovinu.
Ne čuje te niko, urlaj, zapomaži
dok izgaraju tvoji mentalni pejzaži
po zgarištima ruju divlje svinje i kune.
Žderu preživjele crve sumnje.
Iza zidova šutnje vladari će iskopat grobnice
za heroje iz bolnice,
iz tvornice straha gdje ubijaju šale
a smeće trpaju u tvoje moždane kanale.
Sam si sa sobom u samoći svoga sepstva,
u sebi pronađi sredstva
za čišćenje mrlja, ribaj, trljaj.
Očisti mane i rane i biži s tamne strane
prema Suncu, svako svoj je likar
al nikad preblizu, izgorićeš ka Ikar
BOLNICA
Stotine umobolnika me tjeraju da mi bol postane navika
BOLNICA
Kreiranje bolesti je sastavni dio ljudske povijesti
BOLNICA
Melodija iz dubine preuzima te sine
BOLNICA
Utočiste za bolesnu masu, prirodni dom za ljudsku rasu
Tremens:
Pažnju mi oduzima hladan dodir preko glave,
okrećem pogled i promatram umobolne sprave.
Sofisticirani uređaj za ispiranje pameti,
pokraj njega žena koja počinje vjerovati
da naleti stonoga iz njenih usta jesu sasvim prirodna pojava
ako ne uspije shvatiti tajnu brojeva
njihovih malenih nožica.
Božica nehumano velikih stvorova
je pretrčala područje između njezinih nosnica i bolnica
postaje sve čudnije mjesto,
pomislio sam točno kada vidio sam dvjesto
malenih dječaka sa zašivenim ustima i ušima
a rukama i nogama spojenim vrlo gustima…
…šavovima hrđave žice pokraj njih je trčao
histerični muškarac i u smijehu vikao “Mamice mamiceeee…”
Reelphast:
Gledam svuda oko sebe i ne vjerujem što vidim,
da se smijem, urlam, plačem ili jednostavno stidim
što zivim u ovoj bolnici - zemlja sanatorij,
oko mene lude zvijeri jedan je od drugog gori.
Mentalne eskapade, sjaj i bijeda kurtizana,
obraz oderan sa lica, savjest otvorena rana,
ličnost jedva znana, ponekad dupla ili trostruka.
S nabreknutog jezika kaplje poruka,
kaže - daj mi pare, daj mi sve, daj mi život ako treba,
ako istruneš za mene uzdižeš se sve do neba,
daj mi krvi, daj mi znoj i povjerenje, daj mi glas
ja sam lažljiva prokletinja i obećajem ti spas.
Regulirat ću ti život, samo daj mi sve što imaš,
kad ti kažem što da činiš, pališ glavu pa klimaš!
U protivnom operacija, da se spriječi devijacija,
jučer individualac, danas isprazna kreacija.
I hvata me jeza kada vidim kud to vodi,
ispuštam tihe krikove da me vode ka slobodi.
Vidim prozore i svjetla, razbijam stakla, tjeram vizije
što žive od leševa, droge, pljačke i provizije,
što smiju se iskešeno dok plutaju u suzama,
što služe demonima i gluhonijemim muzama,
i dok me gledaju iscereno i kažu bit će bolje,
u prsa im zabijam vatreno koplje!
BOLNICA
Stotine umobolnika me tjeraju da mi bol postane navika
BOLNICA
Kreiranje bolesti je sastavni dio ljudske povijesti
BOLNICA
Melodija iz dubine preuzima te sine
BOLNICA
Utočiste za bolesnu masu prirodni dom za ljudsku rasu
Tremens:
A onda sam osjetio tisuće ruku po sebi
koje me vuku u ponor.
Pjevali su jedan si od nas, nemoj pružati otpor,
osjeti predivnu bol.
Ne! Ne! Još uvijek nisam gol pred vama,
još uvijek imam razum, ne privlači me tama.
Uspio sam pomaknuti jednu ruku, pljunuti u lice sudbini,
rekao sam im “U većini slučajeva sami ste si krivi.
Jebeni luđaci, vi si sami to dopuštate
i gonite se od mene, bolje vam je da poslušate!
Nisam jedan od vas, nisam kopile
podložno vašim željama u nadi vidim spas!
I onda kad pokleknem vratit ću se, pobrinut ću se za sebe.
Avi? Ostanite u bolnici, slabići ko vas jebe!”
Uspio sam uz napor otvoriti oči,
tijelo mi se jos treslo od snage crne moći.
U dubini noći, shvatio sam koliko sam bio blizu,
crveno svjetlo oko mene se gasilo,
preživio sam mentalnu krizu.
Ipak, od toga dana na mogu spavat dok sam okružen ljudima.
Hodam ulicama i u očima svakog čovjeka tražim demona.
Oko nas hodaju ljudi od plastelina.
Svake noći prije sna, čujem šaputanje iz zidova...
“Bolnica, bolnica, bolnica....”