Drago IvaniševićNapokon prilazimo moru pomirljivo
Napokon prilazimo moru pomirljivo
kao nečem nepoznatom
dodirujemo svoju ruku svoje lice
oči nam mraku okrenute
Sve će nam ostati nerazumljivo
vjetar što smo ga pratili u daljini
sva naša ljubav i mržnja
kamenje ukraj puta o koje će se i drugi
spoticati i daleke
vedrine kao jeka u brdima
nad kojima starinske zvijezde krupnjaju