Učitava se... |
Od vjetra dršću rudasti
Valoviti i meki prami,
I zamr'o vjetru šapat tih
U mirisnoj i gustoj tami.
Za koga s usne žare se
Karanfili ti divlji sami,
Kud zagrljaj me drhtav, b'jel
Iz zmijski glatkih ruku mami?
Kud zoveš me, zar mir u snen,
Il kud u propast, o Carmen?
Ta ja bih pošo makar kud,
Al tvoje žarke zjene crne,
Nek skrije vjeđâ suton blag,
Od pogledâ mi srce trne,
I duša mi od žara mre.
S njih niče želja bujno cvijeće
I nijema bijeda pustog sna
I divlja čežnja plamne sreće.
Sav strasti čar, sav otrov njen
U pogledu je tvom, Carmen.
Al ipak ja bih otrov taj
Iz oka tvoga željno pio,
Pa onda glavu umornu
Na grudi snježni val ti skrio,
I riječju plahom šaptanom
O sreći čistoj pričo tio,
Pa ako imaš srca ti,
Iz slatkog sna ga prenut smio.
I čuvo bih te kao sjen
Od sunca ljetnog cvijet, Carmen!
Ne, ne, ja streskah o kamen
Tu harfu svoje blijede sjete,
Od ruža tamnih krvavih
Već ruka tebi vijenac plete.
Raspusti pram, nek pane noć,
Čuj cimbale i jecaj smijeha,
Sa usnâ tvojih kušat ću
Svu slast, svu raskoš grijeha.
Ja hoću živjet, barem tren,
Pa makar zato mrijet, Carmen!