Učitava se... |
Je l', kako ipak sada je pusto,
Otkad se rastasmo davno
Kao dva lista svela, što vjetar
Uzvitla niz polje ravno.
Ne trebaš ništa mi plašit se više
Ljubavi prosjačke, bijedne,
Ni meni sad ne zadrkće duša
Gledajuć oči ti ledne.
Mir je u našim grudima nijemi,
I mi se minemo strano,
Ko da se nismo voljeli žarko
Nekad u proljeće rano -
Dok je još blago djetinjske vjere,
Ljubavi, srce nam krilo,
Pa smo se ludo titrali njime,
Premda je sve nam to bilo.
Gdje je to sve i vjera u ljude
Ljubav i blijedi joj snovi?!
- Nestalo - samo pustoš ko zmija
Nam se oko srca ovi.
Tek kad su noći tihe, kad sanci
Prenu se, sklope ti oči,
Čuti ćeš tiho kucati negdje
Crva, što drvo toči.
Tako i kroz mir u srcima našim
Nešto tek kuca i bije,
Možda je što i u nama trulo,
Možda što u nama mrije?