Učitava se... |
Ne, moja ljubav vam nije ko kandilo,
Koje u sobici djevice svele
Rujnoj u čaški uz slike izblijedjele
Tužno obasjava zidove bijele;
Tinjaju, gasnu i opet zaplamsaju
Turobni odsjevi kroz noći cijele.
Nije mi ljubav ni domaće ognjište,
Na koje ruke tek stavljaju štedne
Drva komadiće, što ogrijevaju
Prozebla srca i ručice ledne,
Spomene griju i hranu svagdanju,
I san ti nose, kad svijetlo bljedne. -
- Al kad se spomenem sanaka zlaćanih,
Što ti nad čelo se saviše meko,
I vidim oko to vedro i djetinsko,
Mislim, da u nebo gledam daleko,
Dalje od gora i od noći umorne,
Sanjarsko kao tvoj pogled
I priče žarče, neg usna ti klinčaci,
Kaže mi modra nedogled;
Znaš, na kraj prašume divlje pred sutonom
Sjene se vuku već među lijane,
Šarene ptice u dubokim krošnjama,
Sjedaju svud na zmijolike grane,
A vjetar šapće na visokim stapkama
S cvijećem žarkim, što opojno miri.
I lišće pada i šušti u poletu
Žuto i živo ko šari leptiri.
Onda se razli sa daleka zapada
Plamen, i prašuma rudi u žaru
Ko da se bačene zublje razbuktjele.
Tamo na zapadu ko na oltaru
Silni se purpurni rascvali cvjetovi
Mistične, vjekovne ruže neke,
Latice čitavo nebo su prekrile,
Stapke iz velebne dižu se rijeke,
Sveti joj valovi šume i pričaju
Ko da je bajka iz drevne davnine;
Kada je nebo još čitavo blistalo
Zlatno i čisto, iz zlatne dubine
Uvijek su plamtjeli purpurni cvjetovi,
A nije bilo ni maglene mrene,
Ni tmurnih oblaka ni zvijezda drhtavih,
Ni ljudi ni cvijeća, što vene, -
Samo je okean k grudi se svijao
Velebne beskrajne vaselene -
Takova ljubav je moja.