Učitava se... |
Uz mukli tutanj zadnja gruda zemlje pade
Nad lijesom pokopane tvoje zadnje nade;
Ko gavranovi crni misli ti se jate
Vrh groba novog kružeć, raduju se strvi,
A tebi grudi dršću, glava trudna klene,
I s ugasloga oka suze vijek se rone;
Al utri suze, kukavica tek ih lije,
I smij se svome jadu, da ga svijet ne skvrne.
- Gle groba tamno ždrijelo, što se u njem krije?
U sagnjilom lijesu trulež, gadni crvi,
Pa ipak na njem mirisava ruža cvate -
U proljeću si svom lijepe sanke snio
O slavi o poštenju, sreći; kano sjena
Vijek lebdio je lako u snu i na javi
Pred tobom lik, u kom si sve to naći mnio.
A kad si došo do njeg - bješe samo žena! -
I kam bi ti se smijao, sanjaru ludi,
A on bar ima više srca nego ljudi!
Ridi Pagliaccio!
Na nebu su ti ideali zvijezdam' sjali,
A dobri ti ih ljudi s neba iščupali
I zgazili u blato, a ti se sada čudiš.
To tebe boli, hoćeš da poludiš -
- Što ljubiš zvijezde, ideale nebom loviš?! -
I ljubio si djevu, usne bujne, slatke,
Ko zora bješe lijepa, kao ljiljan čista.
Njoj ti si robovao mnogo dugo ljeto,
Tad odrinula tebe kao tuđe pseto.
Ta to je od vjekova priča uvijek ista!
Kad prošao si šumom pokraj guje glatke,
Je l'? ogadila ti se, bježao si od nje,
A kad si guju k svome srcu, luda, svio,
I otrovala tebe, svisnuti si htio.
Tko tuj se ne bi nasmijao baš od srca.
Da sve ti dršću grudi, suza okom vrca!
Ridi Pagliaccio!
Zar komedijaš samo sav svoj život nisi
Na daskam', ali onim, koje svijet jesu?
Nad zipkom već se zastor diže - gluma poče,
A ti si tužan - smij se, puk veselja hoće.
Ta na smijeh tvoj on čeka, plaćen od njeg ti si.
I taj je Judin dinar krvlju stečen svaki.
Pa nek ti grud krvavi, sakrij velom ranu
I mladost mrtvu, nade, sreću pokopanu.
I smij se, dok ne dođeš do pred vrata raki.
Lakrdiji će tamo kraj - i tebi - biti.
Sa dasaka ćeš opet među daske tada,
I smrt će čitav svijet tvojih boli, nada
Koštunjave iz ruke šakom zemlje skriti.
Stog nagni k ustim kupu žića, punu žuči
Pa baš kad misliš, da ti srce mora pući,
Ridi Pagliaccio!