Učitava se... |
Poznate pjesmu, što uz gusle plače
Vjekovne jade i zulume davne?
Znadu je ravni i orlovske hridi,
Prozorja blijeda i noći tavne,
U njoj je grobova neznanih tuga,
Osvetna poklič i kletva nijema,
Jecaji žena i mučene djece,
Bol, kome lijeka ni prebola nema.
Gorka ko čemer i ljuta ko rana,
Znate li pjesmu o raji s Balkana?!
Harač joj zakon, a zulum je pravda,
Kandžija žeže, kad zlobna je zima,
Plameno srce demeskinja sledi,
Nema tu nade, dok Turčina ima,
Kome se žalit, kad čuje tek šutnja!
Samo je zapad u krvi sad svaki,
Zar je to novih tek pokolja slutnja?
Samo su noći ko nikad još crne,
Ili to gavran put Stambula grne?
Što ga je diglo put Stambula bijela,
Tamo, gdje priče i vrtovi cvatu,
Mramorni dvori se u moru rišu,
Munare vite u sunčanom zlatu.
Gavrani nisu, već osvetne čete,
Dane se noći od topovske vatre,
Od dima noćaju dani. Ko potop,
Bujaju vojske, pa tko da ih satre,
Niču iz dola i s vrletnih gora,
Od mutne Drine do Crnoga mora.
Natrag u Stambul! Na buljuke bježe,
Za njima dušman i rasap i strava.
Natrag u Stambul, na groblje junaka,
Buditi osmansku slavu, što spava!
Al preko mora je Morija pošla,
Kreljuti nebo su smračile crne,
Posljedne noći se užasi bude,
Umire carstvo i sunce se trne.
Što ispred osvetnih spaslo se četa,
Pokopa Morija strašna i kleta!