Učitava se... |
Na purpurnom zapadu oblaci krupni
Od žitkoga zlata u jatima stali,
A zlato se tali i pokrovom sjajnim
Brežuljke i vršike jablana zali.
Al negdje iz bezdna, iz tajnih dubina
Od sjena sa razape mračna lepeza.
Tad na njoj se beskrajno garište javi
I selo pred gajem od gorućih breza.
I dim se svud vuče i taloži čadja,
Sve mrtvo. Ni zvuka ni uzdaha nije,
Tek možda još negdje za ognjištem pustim
Izgladnjelo pseto se dršćući krije.
Sred sela raspelo starinsko je bilo,
Još i sad na tmurnome nebu se riše.
I kao da lomno je prosjalo drvo,
I raste nad selo sve više i više.
A za njim sve nesta, ko da si tek snivo
Te borce, u smrti još zgrčenih pesti,
Te krvave uvojke ubite djece,
Tu krv po oltarim’, ta groblja po cesti.
Sve bliže raspelo. Već vidiš i Njega,
I pribite ruke, te dobre i lijepe
I blage Mu oči, zar gledaju sve to?!
A1 užas te hvata — te oči su slijepe!
— Ne, ne, sve je maštanje. Noćat je stalo.
Tek magle i sjene se sablasno spleću.
Tišinom se vesela pjesma talasa:
To naši junaci na dušmana kreću.