Dragutin Milivoj Domjanić — Portret — Tekst

Dragutin Milivoj DomjanićPortret

Bilo je u njega djedovske zemlje
Malo, al više, neg za grob što treba,
A nad tom zemljom je njegova bila
Beskrajna pučina zvjezdanog neba.
Zemlju do mrve mu oteše ljudi,
Blizi po krvi i susjed po grudi,
Al ono nebo, što svakom se plavi,
Nisu mu mogli ni oteti ljudi.

Bilo je u njega ime bez ljage,
Predji iz davnih, dalekih vremena,
Dugo mirovahu oni u raki,
Crkve i lipe ih čuvala sjena.
Raku razoriše, kamenom njenim
Temelj su zidali oholog grada,
Al će i mrtvi uselit se tamo,
Doći će opet po svoje, ma kada.

Bio je stranac i osamljen svagdje,
Nije se svetio, lakše je prašto,
Život je uza nj tek prošao kradom.
Dok je on pusto pregarao, mašto.
— Doći će doba, kad smrvi se kamen,
Kad se i grad i spomen mu sruši . . .
. . On će još živjet, jer u njeg su bile
U srcu pjesme, a plemstvo u duši.