Učitava se... |
Slušaj, sad noći su tihe ko nikad,
Grobovi vide i šutnja se čuje,
Munje ugasle i zvijezde se bude,
Počiva nebo od strašne oluje.
Samo još zemlja od bojeva dršće,
Samo još rijeke u krvi sve teku.
Slušaj, s Balkana doletješe ptice,
Pjesmu donesoše davnu, daleku.
Bile su dolje, gdje Vardar se muti,
Dečana hrame su vidjele svete,
Maricu čuše, što tuži i prijeti,
Blagovijest nose i k nama sad lete.
Preni se, slušaj, ti glasovi dragi
S neba ko suze se radosne rone:
— Nema već raje i zuluma nema,
Svanu sloboda. Sva zvona to zvone.
Zbore, što mračni su šutjeli dani,
I što sa garišta vidješe noći,
Stoljeća bude i zvončiće plave,
Proljeće vječno, što skoro će doći.
Došo je zeman i svanut će ljeto,
Sunce će granut, zazlatit će žarko.
Došo je zeman, kad priči je živjet,
Digo se od sna na Urvini Marko.
Znaš, tako bujno će procvasti ruže,
Kazanlik morem će mirisnim biti,
Pa ipak premalo ruža će nicat,
Humak junaku da svakomu kiti.
Zašto mi šutiš? Gle, svuda je sunce,
A u tvom grobu je pusto i leđno.
Ustaj bar za čas, da radost ti kažem,
Radost, za koju i živjet je vrijedno!