Učitava se... |
Zrcalo malo od slonove kosti.
Slike mu blijede, nikada jasne.
Sve kao kroz suze samo se vidi,
Tamo i sunce i radost sva gasne.
Sumračna magla na staklo je pala,
Pod njom se sakriva tajna duboka.
Kao da tuga te gleda daleka
Sablasnim mirom već umrla oka.
Zar su u dane ga strasne i žarke
Zrake sunčane oslijepile plamne?
Ili jasnoću mu smutiše stravom
Ponoći bolne i beskrajno tamne?
Uzalud dobra ti, bijela ruka
Maglu tu sumračnu brisati kuša.
Malo je zrcalo uvijek mutno.
— Tužna je, uvijek tužna, mi duša . .