Neki ljudi nose u sebi mrak, beznađe kakvo vlada u predvorju Psihijatrijske bolnice Vrapče u sivo zimsko jutro. Ništa ga ne može odagnati, ni dobitak na kladionici, ni nehotičan dodir mladih grudi u prepunom tramvaju, ni prestanak migrene, ni prozac, ništa.
Tako Damir i ja. Dugo se poznajemo. Vežu nas mjeseci u kantini FF-a, tisuću noći ispred Zvečke, Blata i u Dijana baru, ljeta na Krku gdje smo tražili nekakvu slomljenu ploču i jeseni u Istri gdje smo tražili moju bivšu ženu, sve bez rezultata.
Ili godine zajedničkih mamurluka i dva tripera istog geografskog porijekla, kvarnerske bure i one velebitske, jugo na Otrantu kad su nam se srca znojila od straha, pa onda nekoliko lijepih stvari kao iz one reklame za Warsteiner ili neko slično pivo, ali nadasve mrak.
Mrak nas veže, to bez daljnjega.