Neki ljudi nose u sebi mrak, beznađe
kakvo vlada u predvorju Psihijatrijske
bolnice Vrapče u sivo zimsko jutro.
Ništa ga ne može odagnati, ni dobitak
na kladionici, ni nehotičan dodir
mladih grudi u prepunom tramvaju, ni
prestanak migrene, ni prozac, ništa.
Tako Damir i ja. Dugo se poznajemo.
Vežu nas mjeseci u kantini FF-a,
tisuću noći ispred Zvečke, Blata i u
Dijana baru, ljeta na Krku gdje smo
tražili nekakvu slomljenu ploču i jeseni
u Istri gdje smo tražili moju bivšu
ženu, sve bez rezultata. Ili godine
zajedničkih mamurluka i dva tripera
istog geografskog porijekla,
kvarnerske bure i one velebitske, jugo
na Otrantu kad su nam se srca znojila
od straha, pa onda nekoliko lijepih
stvari kao iz one reklame za
Warsteiner ili neko slično pivo, ali
nadasve mrak.
Mrak nas veže, to bez daljnjega.