Svaki dan pečem kruh.
Umijesim ga najprije
i gledam svoje ruke kako uranjaju u brašno,
u brašno i vodu.
Na mojim noktima,
na njihovu unutarnjem rubu,
stvara se tanka korica tijesta
dok ga mijesim, gnječim, premješujem.
Tanka korica tijesta kao pola sitna, tanka mjeseca
utisne mi se između noktiju i kože
i stanuje tamo dok ih ne operem.
Počela sam produljivati to vrijeme,
vrijeme od mjesidbe do pranja ruku:
sjednem za stol dok se tijesto diže
i čekam.
Onda ga premijesim, pa opet čekam
i nauljim posudu
i poslužim ga unutra
i stavim u pećnicu.
I ne bih još micala tu skorenu,
tanku koricu.
Ne bih je micala jer ona me pamti.
Pamti me, kao što, kažu, voda pamti,
kao što jutro pamti,
kao što pamte mirisne trave
na kojima sam ležala
pokrivena plavom jaknom.