Učitava se... |
I povedoh je do rijeke
Vjerujući, djevojka je.
Al imala ona muža.
Jakovljevo bješe, noću,
I skoro po dogovoru.
Fenjeri se ugasiše, a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
Dotakoh se snenih dojki
I dojke se otvoriše
Kao struci od zumbula.
Poškrobljena njena suknja
Zvonila mi u ušima
Kao teška peča svile
Koju deset noža para.
Bez srebrna svjetla u vrhu
Uzrastoše silna stabla,
Uokolo obzor pasa
Daleko od rijeke lajo.
Kad pređosmo ostružnice
I glogove i sitine,
Ispod grma njene kose
Jamicu u mulju iskopah.
Ja kravatu svoju skidoh,
Ona skide svoju halju.
Ja odbacih pas s oružjem.
Ona četiri zobunca.
Smilje i ni jedna školjka
Tako fine puti nema,
Pod mjesecom svi kristali
Takvim sjajem se ne sjaje.
Izmicala njena bedra
Kao ribe zatečene,
Bedra napol puna ognja,
Bedra napol puna leda.
Te sam noći prevalio
Ponajljepšu od svih cesta
Na ždrebici od sedefa
Bez uzda i bez stremena.
Muško sam i neću reći
Stvari što mi ona reče.
Luč razbora zapovijeda
Suzdržano da se vladam.
Cjelovima, pijeskom blatnu
Odvedoh je tad od rijeke,
S vjetrom su se mačevali
Viti mači perunika.
Ponijeh se kakav jesam.
Ko što pravi Cigan mora.
Darovah joj kotaricu
Veliku, od žute svile,
I ne htjedoh zaljubit se,
Jer imajuć ona muža
Djevojkom se meni kaza,
Kad vođah je prema rijeci.
Powered by VegCook.net