Rekli ste da sam suvišan postao,
da ruka više ne kroti mi stroja,
da je istekla svaka ura moja,
i ja starac pred vama sam drhtao.
Sve dane mladosti vama sam dao,
mladu snagu što mi ne znaše kraja
i sada kada mi je svjetlost bez sjaja,
iz posla bačen, na cestu sam spao.
U kući me čekaju moji, gladni,
ko rane otvorena mala usta,
Preda mnom se prostrla cesta pusta ...
Pio bih, pao u zaborav mračni
da nađem toplinu bolnoj mi duši.
Ta dim ognja samo luda ne guši.
Preveo: Radoslav Dabo