Među surim ziđem ranih ljeta
leže zakopana jadovna sjećanja.
U škiljećoj vjeđi duša mi pijana
zurila je u raspojasanost svijeta.
Moj otac je bio na stup srama raspet,
uza nj je klečala mati, u bolu plačući,
i u njenoj nutrini, grcajući,
satrta srca umro je svaki trepet.
Nas djecu je spasilo noći nijemo velo,
ljudi su užigosali znamen nam na čelo
da bi prosjaka svatko odmah prepoznao.
Naš je život udario u kamen,
izgorio kao divlji, bludni plamen,
u gorku spoznanju ludom sam postao.
Preveo: Radoslav Dabo