Iza barake zavukoh se u hlad,
luč oči širi kao smrtna rana,
od žeđi nijema usta mi sažgana,
krvavu ispljuvku gdje mi je dna pad.
Beskrajna modrina kao moja glad.
Negdje su moja polja, moja hrana,
negdje je mladost mladosti pijana —
i što bih s tîm, davno više nisam mlad.
Ukaljan crv sam da u tren ugine,
u meni više nema rodnog neba,
tek gladan pas sam da u tren pogine.
O, što je još od svega ostalo,
od čeznuća duše mi u visine:
za hljepčić kruha srce bi sve dalo.
Preveo: Radoslav Dabo