Jednom u snima gledam lijepu sliku:
u cvijeću na prozoru tvoje lice
okreće se k meni ko klas pšenice
i trusi u duh žetvu mi veliku.
Draga, uza te krv je usplamtjela,
zahtijevala svoju odavnu žrtvu;
jer kada spozna tvoju vjeđu mrtvu,
u čemernu bolu krv se skamenjela.
Nas dvoje smo bezdomcima pod nebom
ko tisuće braće u tuđem kraju,
zgažene krvi tražimo utjehe.
Idimo kući! Tamo možda s hljebom
na pragu na nas matere čekaju.
Suzama ćemo si isprati grijehe.
Preveo: Radoslav Dabo