I krv svog srca klicama su dale,
srca, što šutnja ko čemer ga mori;
ja sam ko pjesnik, što je Leonori
pjevao pjesan uznosite hvale.
Žar ljuven riječi nisu kazat znale,
od kog mu mladost smrači se o zori.
Nada u ljubav beznađem se stvori,
nju su tek pjesme otkrivati stale.
Ognjene želje ne gasnu, već gore,
a pogled tvoj mi svaku nadu krije.
Od straha usta ne mogu da zbore.
Jad, što mi srce neprestano bije,
kazuju tiho i sve težim tvore
mirisne, rosne ruže poezije.