Iz kraja nisu, u kom sunce grije,
gdje tvoje mile oči vječno sjaju,
i svaku brigu nepovratu daju,
gdje zaborav se svih bolova pije;
gdje svako lice radosno se smije,
gdje svaka muka brzo stigne kraju,
iz punog srca gdje još pjesme traju
búdeć u duši slatke harmonije.
Gdje kao rosa škropi ljubav čista
sve ruže, da bi u raskošu cvale
čim proljet prva stigne i zablista,
odande nisu pjesme tvoje hvale,
proljetni lahor ne dirnu im lista,
cjelovâ žarkih nikad nisu znale.