Cjelovâ žarkih nikad nisu znale
od tebe, dragi i oholi stvore;
dobile nisu, dok ih čežnje more,
ni jedne riječi utjehe, ni hvale.
U strahu bjehu, da Slovenke male,
što s tobom vole njemački da zbore —
zbog tog, što Parnas moj su rodne gore —
prezirom ne bi na njih pogledale.
Domaće Muze, sirotice moje,
zaboravljene, same ste ostale.
Kranjcu je tuđe milije no svoje.
Pjesništva ruže dosad su nam cvale
tek u planini, gdje hridine stoje.
Oko njih mûk i hladne sjene pȁle,