O, Vrbo, srećno, drago selo moje,
Očeva kućo, moj damaći kute!
Da zbog nauke, otrovnice ljute,
Ne pođoh dalje od baštine tvoje!
Ja ne bih znao das u želje koje
u srcu niču, otrovom zasute;
i ne bi vetri koji dušu mute
veru i nade ugasili moje.
Tu verno sunce i ruke od rada –
miraz kog nema ni milionarka –
pružila bi mi veronica mlada.
I mirno moja plovila bi barka;
a dom od vatre i žito od grada
čuvo bi sused – Crkva Svetog
Marka.