Iz događaja mnogih, oblika i riječi
samoća u nama raste neosjetno,
teška je, i katkad u vjetru puste noći
kroz usne stisnute zaječi,
beskrajno sjetno.
Kad osjetimo, da negdje daleko,
il´ sasvim blizu nas, tupo mnoštvo živi
životom, koji ne htjedosmo primiti,
da je brat naš neljudske riječi rek'o,
kojima svijet se divi,
samoća raste u nama, daleko divlje more,
u mislima, što same za se dižu se i padaju,
osamljeni predjeli, što u svom suncu gore.
Mi smo svojom čežnjom u najdubljem razgovoru.
Koliko su puta riječi protekle i ne pronašle
vezu sa svijetom, koji nose kao moru
duše, što u dobroti svoj su smisao našle.
U dobroti i saznanju, da je sve ljudsko tren,
da vrijedi samo pogled, što čovjek brat ga daje,
il´ dodir tijela u ljubavi skupocjen,
i oči, što u radosnom shvaćanju se sjaje.
Kad nadvisimo sebe i svoje trošno tijelo,
koje gledamo kao nešto, što možemo odbaciti,
svakoga časa, kao staro odijelo,
i damo se misli o svijetu, kakav ne može biti,
samoća zrači iz našeg nezemaljskog lika
ko boja lica teškog bolesnika.
I mi smo među ljudima, a nismo među njima,
jer na naš uspon oni ne mogu stići,
i takvi smo među ljudima ko da smo davno umrli:
svi nas stavljaju izvan sebe, al ne mogu se do nas dići.