O »nježnoj ravnodušnosti svijeta« govori Albert Camus u »Strancu«, o »božanskoj ravnodušnosti« pjeva trpkim glasom Eugenio Montale u »Sipinim kostima«. Mladi alžirski pied noir i mladi Ligurac — jer obojica bijahu mladi kad u pojavama zajedničkog im Sredozemlja prepoznaše koliko je priroda neosjetljiva i daleka ispraznom vrpoljenju ljudi, njihovom življenju, trpljenju i umiranju — osjetili su čudan oblik spokoja upravo u prepuštanju prirodnoj fatalnosti, kozmičkoj nužnosti koje očigledni znakovi, pred njihovim očima, bijahu u plamenu sunca koje sažiže grmlje, koje sasušuje korita potoka, izbljeđuje slabašno zelenilo borova i osnažuje žutilo limuna. Vrijeme što ih je potom pognalo i učinilo nemirnijima navelo ih je da potraže različite puteve bijega od tog suhog poistovjećenja, ili pomirenoga obasjanja, što samo privremeno smiruje. I to po cijenu samozavaravanja, iz kojega izvire prikrivena drama vječne ljudske sudbine u odnosu na prirodu što će nas, bez obzira na naše sirovo uplitanje ili nasilje, svakako nadživjeti. Ravnodušna i konačna pobjeda, u svakom slučaju, bit će njezina.
Ni ja također ne mogu a da ne slutim muklu najavu te pobjede ali više negoli u znakovima slankastog razjedanja to zamjećujem u svečanoj krepkosti ljepote, katkad vrletne a katkad cvjetne, što mi je pružaju obale uz koje brodim. I u onome što bujno živi bez ikakve prijetnje odumiranja — pa bili to dupini što prate brodove u Egejskom moru, ili pak čiope što se obrušavaju među ulicama starih obzidanih gradova — čitam vijest o njihovom skorom i nepopravljivom nestanku iz mojega smrtnog pogleda. Ako su stari Grci lucidno vidjeli bol kojim se zaključuje životno vrenje i iz toga izvukli motiv uzvišenog ali neutješnog pjesništva, pobuna protiv neizbježnosti našla je izlaz u vjerskim zarukama koje u Palestini, isto tako na sredozemnim obalama, znadoše povezati božansko i ljudsko u jednoj, ne više tragičnoj, drami. Trag te nade nalazimo čak u laičkom i očajničkom jeziku mladoga Camusa, u govoru njegova lika koji se osjeća »strancem«, kako među ljudima tako i u svemiru, ako se na consummatum est (svršeno je) iz evanđeoske muke nadovezuje posljednja misao protagonista čudesnog romana, antijunaka bez nade: Pour que tout soit consommé (da sve bude završeno).
Teško je shvatiti duh Sredozemlja a ne misliti na dvojnost što se na njegovim obalama uspostavila u odnosu na prirodu koja nas, s jedne strane, odbacuje po unaprijed zacrtanoj sudbini, a s druge kao da se drobi da nam pruži tračak transcendirajuće chance što nas ovjekovječuje. Mnoge duše i dalje nastavljaju nespokojno ploviti između jednog i drugog pola, kao pravi tumači jedinog mora koje poznaje vjeru i nijekanje, tragediju i nadu. I uzaludno bi bilo težiti za njegovim ujednačivanjem i uniformiranjem, prisiljavati ga — kad uza nj žive ljudi u čijim ušima odjekuje njegov nemirni dah — na neku totalitarnu viziju života. Plitku kao val za utihe.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević