Ako putnik dođe do obala koje izgledaju masne od vlažnoga tropskog raslinja, u mikroklimi Krima zaštićenog oštrim granitnim vijencem, te posjeti zgradu nalik retorički geometriziranom mauzoleju, u kojoj su, po završetku Drugoga svjetskog rata, moćnici s istoka i zapada razdijelili plijen takozvanih utjecajnih sfera, otkrit će gdje se učahurio virus koji je prouzrokovao i dalje uzrokuje bolan preporod nacionalnih grupacija što se suprotstavljaju apstraktnim diktatima gole snage. Barbarstvo netom pobijeđeno na bojnom polju, smatrao je Max Horkheimer, uvlačilo se preodjeveno u pravične namjere u tijelo čovječanstva: koje, iscrpljeno od patnji, postade bremenito drugim oblikom barbarstva. I to baš uzduž granica što od sjevernih mora silaze, sve dramatičnije, prema Sredozemlju.
Ali žalosni sastanak iz 1945. podsjeća na stariju povijest. I naš je putnik može lako postati svjestan: ako, nastavljajući krstarenje, pri škripavom spuštanju sidra pokraj Bospora, ili prilikom pristajanja uz splitske gatove, posveti kakvu pozornost uspomeni na ilirske careve, kojih je rimsko bilo jedino ime, na Dioklecijana i Konstantina.
Bila je 330. nakon Krista kad je drugonavedeni podigao stari helenistički Bizant na carsku čast, podmetnuvši nogu Rimu; ali već 295. prvi je, kad se osorno zatvorio u sjajnu palaču što se još uvijek zrcali u dalmatinskom moru, despotski podijelio kontinent i Sredozemlje između istoka i zapada. Prijelom, što je izazvao i druge slične, više nije zacijelio, a susljedni povremeni spojevi opet su se otvarali i razbijali. To je ishod neprolazne logike vladanja različitih moćnika, pa su i u ovom našem moru, koje poziva na prijateljstvo, nastavili plutati zagađujući otpaci koji plodnu različitost preobražavaju u sterilnu kobnost sukobljavanja. Obavezna je zadaća, a ne samo uputno, njih se otresti i osloboditi.
U Jalti, u Istanbulu, u Splitu, mogućim ciljevima zabavnih odmora, vrijedi se prisjetiti: Ukrajinci, Turci, Hrvati što ih susrećem — kao i stanovnici bilo koje luke na istočnom i zapadnom Sredozemlju — kažu da je to »njihovo« more. U nekom ljudskom smislu moći ćemo dakle ponoviti, ali svi zajedno, kako je riječ upravo o mare nostrum, o našem moru. Za inat i zazor onomu koji bi i plavom valu, što se miješa u slobodi vjetrova, htio nametnuti višebojnu i neprikladnu Harlekinovu kabanicu: onomu koga zarobljuju umjesto da ga vesele maštovite zakrpe odjeće koja, nakon tolikih svađa i još gorih zbivanja, zaziva malo sklada.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević