Nakon što sam cijeli život lutao raznim svjetovima, što dovodi u blizinu s mitovima, nakon što sam posjećivao slavne tumače mita različitih orijentacija, od Karolya Kerenya do Waltera Burkerta; nakon što sam se usudio pisati o njima u knjigama nazvanim Grčko zrcalo, Apolonova noć, More besmrtnika; nakon što sam otkrio naznake što izmiču službenim predstavljačima te građe, koristeći se iskustvima znanstvenika koji su se mitu približili postranim putevima, pa ipak bogatima blistavim otkrićima, kao što su Starobinski ili Horkheimer i Adorno, pustio sam da tolike knjige i tolike sugestije odleže, u zakutcima potrošena iskustva, ne izazivajući više privlačnost i problematičnost koja nas obuzima. Možda u podsvijesti i dalje djeluju, ali ne potiču više izravnu upletenost.
Kao što se govori za kulturu, možda je to ono što nam ostaje u nutrini nakon što smo zaboravili svaki točno naučeni određeni pojam, svaku primjerenu činjenicu strogo raspoređenu na polici znanja? Možda je tako: možda i obavijest o mitu postaje čistijom kad se pretvori u elementarnu emociju, potaknutu pojavama ljepote ili tajne što se nude na svakom kraju Sredozemlja kad putujemo sa željom da, među slikama ne baš uvijek utješne današnjice, prepoznamo širine očuvane ljepote, djela prirode ili čovjeka, što preživješe bezbrojna miješanja prouzrokovana vremenom.
Koji put izazov za razmatranje izbija iznenada iz sasvim slučajnih okolnosti: danas je to slučaj susreta sa slikarstvom jednog umjetnika koji mi do jučer bijaše sasvim nepoznat, jednoga slikara iz Valtelline, koji za sobom već ima međunarodnu karijeru dizajnera i koji je prijateljevao s tako inovativnim, pa čak i rušenju sklonim umjetnicima, kao što su Piero Manzoni i Lucio Fontana, s kojima sam se i ja družio, kazano usput. Naizgled ništa ga nije predodređivalo — uključujući i njegovo alpinsko podrijetlo — da se susretne sa sredozemnim mitovima. A ipak je to bio sretan susret. Giuseppe Zecca — tako se zove — prepustio se da ga obuzme duboki smisao što izbija iz krajolika i prizora na moru, koje bijaše pretežno helensko, pa njegovo djelo ima okus zaprepašćujućeg otkrića. Velika platna daju nam dojam vrletnog čuda što ga izaziva pogled na ono što preosta od Selinunta ili pak na božanstvenu pozlatu što prašti pod suncem koje natapa posvećeni otok Delos. Odnosno, sile nas na dramatično premišljanje pustog Minotaurovog nestanka u labirintu ili obnavljaju sjećanje na vatru koja je, Prometejevim djelom, prekršajem i krađom, omogućila da iziđemo iz predljudskog stanja. Također, aktualnim
značenjem obasjavaju Narcisovu potragu za sobom.
Giuseppe Zecca munjevito čini našim i sadašnjim ono što je izgledalo da leži balzamirano u arheologiji sjećanja ili osuđeno jedino na intelektualnu raspravu, a čini to sredstvima izvrsnog slikarstva: uskoro ćemo čuti da mnogi o njemu govore. Što se mene tiče, zahvalan sam mu što je moje putovanje Sredozemljem, kad je već izgledalo kao kretanje sobama neke drage ali odveć poznate kuće, odjednom postalo pustolovinom srca i uma, pustolovinom koja počinje ispočetka, vrativši djevičanstvo pred optokom neiscrpnih uzbuđenja što napastuju njezinu lijenu uspavanost.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević