Ima li Sredozemlje neku prepoznatljivu granicu? Ili je Sredozemlje samo jedna ideja? Ili tek osjećaj, življen prirodno bez razmišljanja od onih koji su tu rođeni, ili ga pak na različite načine, između zavedenosti i sumnjičavosti, dijele oni što gledaju s veće i manje udaljenosti?
Odbacivši razlikovanja do kojih drže zemljopisci, te smjerajući istančanijim bitnostima, što kao da se javljaju u pjesničkim slutnjama kada ih žele odrediti, netko je kazao da Sredozemlje dopire dokud raste maslina. Nije se teško prepustiti čarima tog prijedloga: imamo li u očima ravnicu koja šumi srebrnkastim zelenilom, promatranu sa zračnih strmina Delfa, Apolonova stana i kuće njegova rasuđujućeg vladanja (koje, upravo zato što je takvo, ne prezire da se pojavi i u buncanju Pitije, u suživljenju uma i srca kakvo, od Pascala do Junga, umijemo samo ponovo otkrivati). Ako s visine gledaš na svetu šumu što se spušta do plavetnila korintskog mora, možeš doista povjerovati da je maslina razlikovni znak Sredozemlja. Gdje god je ono rasprostranjeno, to je stablo koje dobro simbolizira dušu što se nemirna javlja na ovome malom, ali odlučujuće važnom odsječku planeta: bilo u blistavoj uzvišenoj krošnji u kojoj kao da sivkasto-zeleno odsijeva jedna druga besmrtnica, Atena ili Minerva; bilo u bolnim grčenjima debla, razderanog pukotinama starinskih rana i ukrašenog čvornatim ugrušcima što svjedoče trajnu čežnju, pobunu protiv nametnute sudbine. Sjaj lišća i napor vode, izvučene iz škrte zemlje, zajedno stvaraju ulje za jednu živahnu svjetiljku, koje plamičak ustrajava, makar se povremeno zastrašujuće ljulja na pješčanim vjetrovima iz pustinje ili pod sjevernjačkim bjesovima maestrala. Ali izbor ovoga jednog jedinog simbola nije mi dovoljan: toga sam svjestan svaki put kad se ponovno uspinjem padinama koje utječu u Sredozemlje, pa se malo pomalo gube tragovi masline, ali ne i duh Sredozemlja, što oblikuje ljudske običaje i uljudbu, zvuk čovjekovih riječi, načine njegova stanovanja i stanova njegovih bogova, ili pak njegovih laičkih svetišta ili tvrđavica.
Volim se uspinjati sve do izvora rijeka, voda kojih opskrbljuje Sredozemlje, i tamo gore opet se nalazim na Sredozemlju. Preko grebenâ što ih je doista ispravno nazivati vodomeđama, ideje prelijeću i miješaju se, civilizacije se susreću i sukobljavaju: a dijalektika različitosti se nastavlja, ne zagušujući ih. Tako se ne gasi ni duh Sredozemlja, mnogoobličnih svojstava koja idu znatno dalje od staništa maslina, te se vere sve do snježnih i ledenih vrhunaca, iz kojih kapaju potoci što će postati bujice i rijeke, a koje tvore život Sredozemlja. To su vrhunci Atlasa ili Ryfa, Pirineja ili Taura, Alpa ili Apenina, dinarskog lanca ili Olimpa, Pinda ili Libanona; sve do udaljenih uzvisina što okružuju jezero iz kojeg izvire Nil.
Mit pripovijeda da su se na atenskoj Akropoli bogovi borili kako bi stekli naklonost i ljubav Grada, nudeći dragocjene i zapravo međusobno upotpunjujuće darove: maslinu i izvor pitke vode, pitke tek toliko da se može preživjeti, dati življenje i okus te omogućiti sporazum sa slanim kraljevstvom neplodnoga mora, kako ga je Homer nazivao. To mi je milo vjerovati: da Sredozemlje nalazi svoju krajnju granicu tamo gdje izvire voda, koja ga hrani onom otajnom snagom što mu zatim omogućuje da dokine svaku drugu granicu, da razmišlja o svijetu bez granica.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević