Nedavno su se u Palermu susreli predstavnici sabora dvadeset i šest sredozemnih zemalja: dobar znak raširene želje da se zaliječi prijelom što ga je veliki belgijski povjesničar Henri Pirenne prenaglašavao, smatrajući da potječe iz stoljeća islamskog širenja i stvaranja franačko-karolinškog carstva, potpuno nesklonoga morskim pothvatima. Ali u genetskom naslijeđu otočnog središta još traje fenički trag koji njegovu sudbinu veže s područjem južno od Kartage i dalje, sve do istoka biblijskih cedrova; Bizant je tu obnavljao grčke znakove i otud su Normani, opijeni jugom, smjerali prema već slaviziranoj Raguzi-Dubrovniku, Arapi na vrhuncu svoje kulture prethodili su težnjama Francuske i Španjolske. Doprinos svih pridošlica oplođujućoj latinsko-italskoj nazočnosti po redu je cijenjen, životno metaboliziran.
Zemljopis nije jedini što potvrđuje sredozemnu središnjost Palerma, nažalost zamjetljivu i u sjenovitim područjima što sramotno zamračuju njegovu dorađenu i građansku europsku vokaciju, po čemu je bolno nalik krvavim kavgama na bosanskim, albanskim, ciparskim, libanonskim, izraelsko-palestinskim i alžirskim prostorima. Da spomenemo samo one najnovije i bolne.
Rasprava u Palermu tražila je upravo lijek za viruse što kvare ideju radnog pregalaštva, tisućljećima mirni odgovor mora neskladnom bijesu zlih vjetrova, što povremeno ali ne i neizbježno mahnitaju.
Prolazeći pokraj bliske Bagherie mislio sam na jednu doista sicilijansku sliku dragog Renata Guttusa, majstora vrhunskih crteža tušem. Jednog mi je dana pokazao portret oca, koji je tu živio i radio kao pažljivi mjernik, sliku za njega neobično smirenih tonova, te mi je rekao: »I to je Sicilija.« Podrazumijevao je pažljivu sređenost alata, strogu suzdržanost kretnji, pravedan raspored prostora što upućuje na pouzdanu obradu zemlje i ozbiljnu mjeru duha. Ali mogao je isto tako reći: »I to je Sredozemlje.«
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević