Sad je ljeto i kušnja se vraća: zov mora, ali ne bilo kojeg mora. To je jednostavna želja za kućom što ju je Homerov Odisej znao, a Danteovu Uliksu, koji je žudio za hrabrim nadmašivanjem i luciferskim znanjem, nije bila dovoljna. More koje tražim dostaje biti Sredozemljem, gotovo bara ili slano jezero, plavi potez na karti svijeta: ali upravo me sol kojim je posoljeno poziva: tim je svojim okusom začinilo izume i pustolovine, zagrljaje i svađe, dijalektičku i previruću istinu triju kontinenata.
Tada moja morska kuća prestaje biti sićušnom: dovoljno je da izljev pamćenja ili neki dnevni poticaj rastvori kapke i krajolik dobiva vrtoglav pogled na rađanje povijesti i sadašnjice. Što nas uznemiruje ili zavodi.
Čestitam Henryju Milleru koji je putujući po grčkim vodama pisao kako ni na kojem drugome mjestu nije osjetio toliku veličinu: »Prostranstvo nije uvijek u točnom odnosu s brojem milja.« Toliko sam puta prošao tim miljama, ali zov se ne iscrpljuje i ljeto ga raspiruje, miješajući svrbež za bijegom s ozbiljnijim razlozima: s potrebom da potvrdimo kako se uvijek na tome mjestu odlučuje naša budućnost. Jer Europa se korijeni na tom Jugu gdje je samu sebe otkrila i našla sjeme koje je svojim klijanjem učinilo prihvatljivim joj ime. Gdje se odmjerava s budućnošću koja bi bila besmislena kad bi ostala klaustrofobično zauzeta jedino birokratskom raspodjelom nakupljenih dobara. Novaca i »robe«, da se razumijemo: i one »kulturne«, ako se shvaća kao čista i lakoma trgovina, jedva napudrana napuhanom i tupom retorikom.
Svedemo li razmišljanje na »što činiti?«, poziv na plovidbu rasvjetljuje: ako nešto možemo, to je pokušati doznati o našem boravištu, a ne prepustiti ga bezbojnosti ili se otuđiti od onoga čemu najviše pripadamo. Postati stranci u našoj vlastitoj kući, posred čudesa njezine opreme; a s obzirom na pukotine što je brazdaju dovoljno je malo ljudskog mara da ih zakrpa.
Vrvi Sredozemlje starim i novim životom, slikovitim pustolovinama srca i uma, naslijeđenim nagonima za svečanosti i buntovnom ili advladanom boli. Ono je knjižnica tekstova što se međusobno plode ili proturječe i vrijedi ih prelistavati da bismo iz dana u dan okušali priču volje da ponovno osvojimo vlastitu sudbinu.
Putujući i zastajući, tamo gdje kao Odisej možemo naletjeti na čudovišta kojima se da odoljeti ili na ljupke nimfe, u postojanoj sjeni ishlapjelih božanstava ili u jarkoj pojavi na svjetlu mnogih obala, otoka, gradova ili mjesta što ih jedino magla rastresenosti sakriva. U njihovoj neotrcanoj istinitosti.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević