Stizao sam noću, brodom obavijenim mrakom, kroz Sueski kanal, u tišini pustih obala. Električna svjetla koja označavahu putanju broda bijahu samo kao najbliže zvijezde koje su se spustile s visokog staništa neba da bi nas povele, nas bijedne kraljeve neodlučna vjerovanja, prema nekom imaginarnom Betlehemu: Itaci, možda? Ali cilj ovoga trena bio je tek Port Said, smrad koji pluta uz gatove, uljikavo bljeskanje što ga otjecanje nafte ostavlja po valovima, nafte koja curi iz zarđalih trbuha trgovačkih lađa, poredanih jedna uz drugu blizu obale. Sredozemlje je iščekivalo novo nemirno istraživanje. U pamćenju su se blijedo nataložile prašnjave slike Kaira, piramida i deva, Sfinge otkrhnuta nosa, groblja pretvorenih u bijedne prenatrpane kvartove, zlata u muzejima, minareta, začuđenih lica turista, lađa uz Nil. Egipat iz upornoga mita, Egipat naporne i izmučene nade, Egipat vječite čežnje za nekom prošlošću između edenske i faraonske, takav je Egipat živio u meni kao iskustvo koje nema nikakve srodnosti s izmišljenim romansiranim fantazijama bestsellera što iznevjeravaju, zbog nevjerojatne jučerašnjice, sadašnjost koja ima pravo iščekivati neku prihvatljivu budućnost.
Ali još više su u meni živjeli trenutci boravaka u Aleksandriji, nijemo ispitivanje slijeda raznih razdoblja i različitih rasa i kultura, odčitavano u slojevitim ostatcima svjedočanstava što potječu iz davnih tisućljeća da bi nam progovorili o najvlastitijim svojstvima Sredozemlja, o njegovom vječitom miješanju poticaja, što je danas u opasnosti da se ukruti u odjeljke okoštalih razlika, a koje gipka i prevrtljiva pokrenutost ljetnih lutanja ne može učiniti propusnima. I padala mi je na pamet malaksala otpornost aleksandrijskog Grka Konstantina Kavafisa, njegova uzvišena pjesnička mudrost što je ostavila čvrst trag u književnosti našega stoljeća, ali koja meni govori ponajprije o trošenju iluzija kojima privremeni ekran daje jedino kult čeznutljive ljepote, one bratske i one kojom zrače izblijedjela i okrnjena mramorna torza, što izbijaju iz utrobe njegova grada.
On je nemirnom putniku, koji je u noći stajao uspravljen na gornjoj palubi trgovačkog broda, prošaptao: »Nove krajeve naći nećeš, ni nova mora. Uvijek ćeš ovdje stizat — drugome se ne nadaj — nema za tebe broda i ne postoji cesta. Potrativši svoj život sred ovog uskog mjesta sav svijet istrošio si poput bilo kog stvora.« Ali zatim se ispravljao, otvarao je vratašca nekoj ljudskijoj, premda skromnoj, nadi: »Kad kreneš na put prema Itaci, poželi da dug to bude put, pun pustolovina, pun spoznaja (...) Ali ne požuruj nikako putovanje. Bolje da mnogo godina traje; i da kao starac pristaneš na otok, bogat onime što si na putu stekao, ne očekujući da Itaka bogatstva ti dade. Itaka ti je dala lijepo putovanje. Bez nje ne bi krenuo na put. Ništa ti više ona nema dati. I ako je siromašnom nađeš, Itaka te nije obmanula. Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom, već si shvatio što Itake znače.«
Prolazio sam noću Sueskim kanalom i činilo mi se da konačno shvaćam što bih mogao iščekivati od Sredozemlja koje se preda mnom otvaralo svojim nepotrošenim pozivom: u nekoliko izglačanih stihova Kavafis je sabrao otajni smisao mora, kojim se plovi samo zato da bi se, bude li sreće, sebe pronašlo. Na njegovu tragu ponovno obećavah da ću putovati dugo, barem dotad dok mi dozvoljavaju sve slabije snage. I neće mi trebati drugo more: sredozemna je mudrost bila već u dalekim Heraklitovim riječima, početak i kraj su ista stvar. A u neumornom prolaženju krugom života neka zmija grize vlastiti rep, neka se pojavi nagrada žuđene Itake. Kao što je govorio i Pindar, postani ono što jesi. Moglo bi biti dovoljno.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević