Mnogi gradovi imaju svojega pjesnika, naročito na Sredozemlju, u pravom smislu te riječi: za Tebu u Beociji to je bio Pindar: za Aleksandriju u Egiptu, u novije vrijeme, Kavafis. Napulj ih ima na biranje, premda bih se još uvijek zaklinjao u Salvatorea di Giacoma. Nitko ne dvoji o ulozi Trsta u djelu Umberta Sabe ili Virgilija Giottija. Ali rijetki, sasvim rijetki gradovi mogu i danas, uz one koje slave mramorne ploče ili, još srdačnije, traju u sjećanju puka što napamet prenosi njegove stihove, navesti nekog živog i krepkog pjesnika koji bi bio u stanju u svojim radovima utjeloviti duh i osjećanje mjesta. Među njima je nedvojbeno Dubrovnik: stara pomorska republika, smještena sučelice talijanskoj obali između Gargana i Conera. Ako je, među brojnima tamo rođenima, njegov pjesnik po odličju Gundulić, epik koji je na tragu Tassa u sedamnaestom stoljeću, sa svojim Osmanom dao Hrvatskoj njezin nacionalni spjev, danas taj grad može biti isto tako ponosan na tekuće nadahnuće, nježno i genijalno, jednoga čistog liričara koji se poistovjećuje s gradom i s njegovim raspoloženjima: Luka Paljetka. Težak bi pothvat bio odabrati nekoliko njegovih primjernih stihova: ali kako je upravo izišla iz tiska jedna njegova kratka blistava prozna knjižica, prevedena na talijanski i naslovljena Dubrovnik, prizor sanjarije (ili Jedna lirska šetnja Dubrovnikom), možda vrijedi prisjetiti se jednog ulomka koji ne govori o slavi i sjaju, nedaćama i povredama, već spokojno razmatra intimne osjećaje što prožimlju njegove stanovnike kad gledaju gat što ide izvan gradskih zidina prema otvorenom moru, kamenu prugu što se izvija iz stare luke, u podnožju tvrđave svetog Ivana, te se odaje vječnom raspravljanju s valovima: Porporelu. Paljetak nam kaže da je ona »oduvijek bila sveto mjesto zaljubljenih, zaljubljenika mora i zaljubljenika srca. Ugodno je nasloniti leđa na kamen koji čitav dan upija toplinu sunca, okrenuti se prema moru, gledati Lokrum, vječno usidreni brod, poglédati na Grad što kao golub pod svojim krilima čuva vjekovni život prividno skučen a širok u svojoj premudroj spirali. Lijepo je slobodno sjesti na klupe ispod zidina, gledati prema Srđu, odmarati već pomalo ostarjela leđa i noge koje svaki dan život penju gradskim ulicama, udisati miris mora, domaći miris luke, proćakulati, a misliti svoje, više šutjeti, kao i more«.
Ali čitajući Paljetka ne osjećamo samo puls Dubrovnika: njegov je grad simbol svakog sredozemnoga grada, zrcalo je mnogih drugih i znak okupljenog postojanja, što se u ljepoti produžuje usprkos povijesti koja, davna ili bliska, ne štedi žalosti i nevolje. Jedna mirna snaga odolijeva: i daje još uvijek, u buci naših dana, glas gradskom naslijeđu, a to je pjesništvo.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević