Jedan smjeli pomorac, koji svoje neobične pothvate prevodi u priče što stječu svjetski odjek, Tim Severin, svoj uspjeh duguje podjednako uživanju u pustolovinama koliko i žestokoj strasti arheološkog detektiva. Ali umjesto da romansira i proizvoljno manipulira s mitskim i povijesnim likovima, kako to čine brojni autori lakoumnih best sellera, pruža nam smiren izvještaj namjerne rekonstrukcije zbivanja o kojima nam je govorilo pjesništvo. Tako je, na temelju likovnih dokumenata i književnih svjedočanstava, dao opremiti brod iz mikenskog razdoblja. I bez pomoći modernih izuma, ponovio je zamišljeni put kojim je prošao Jazon u potrazi za Zlatnim runom, ili Odisej kad se vraćao na Itaku. Vodeći računa o vjetrovima i strujama, o obliku obala i njihovom tisućljetnom
mijenjanju, koristeći se kao peljar pretežno homerskim izvorima.
Razlučivši čiste maštovite dodatke pučke priče od vjerojatne istinitosti nekih naznaka u Odiseji, što se slažu s njegovim neposrednim iskustvom, nalazimo se pred barem uvjerljivim istraživanjem, o čijim se znanstvenim rezultatima oklijevam izjasniti. Ali je vrlo čudno što se zaključci pragmatičnog anglosaksonskog pomorca (koji nam nudi vrlo konkretan portret Odiseja kao čovjeka iskusnog u plovidbi, koji se lukavo koristi geoklimatskim uvjetima, što se i sad mogu provjeriti na istočnom Sredozemlju, i koji više računa na mozak negoli na povjerenje bogova) slažu s povijesno-filozofskim i sociološkim poimanjem do kojega su u Dijalektici prosvijećenosti došli Horkheimer i Adorno. A oni u Odiseju vide prototip modernoga građanina, njegov prapovijesni model.
Kao što su pisala dva velika mislioca: »nema djela koje rječitije svjedoči preplet mita i prosvijećenosti negoli je ono Homerovo, ishodišni tekst europske civilizacije«. Na jednom drugome mjestu, objašnjavajući: »Dugo lutanje od Troje do Itake put je subjekta kroz mitove: mitski svijet je sekulariziran u prostoru kojim on prolazi, stari demoni nastavaju krajnje rubove i otoke uljuđenog Sredozemlja, stjerani u hridine i špilje iz kojih će izići jednog dana sa srsima iskona. Ali pustolovine daju ime svakome mjestu, a ishod toga je razumska kontrola prostora.« Iz ovakvih pretpostavki esej izvlači prvu pojavu trgovačkog duha, žrtve koju zahtijeva tvrdoglavo skupljanje bogatstva, otmičarske želje za posjedovanjem umjesto starinskog običaja razmjene darova, sa svim onim, katkad zanosnim a katkad vrlo gorkim, što iz toga proizlazi. Sumnjam da je Tim Severin čitao Dijalektiku prosvjetiteljstva, koja se inače oštrim strijelama obraća njegovoj vjeri u činjenice nekog temeljnog pozitivizma: ali najuvjerljivije su potvrde baš one koje dolaze od onih koji imaju različita shvaćanja. U jednom i u drugom slučaju ono što svakako možemo zaključiti jest to da na Sredozemlju, pa i u njegovim najdaljim predstavama, uvijek nalazimo ono što nam najviše pomaže da ponešto shvatimo o sebi, o onome što smo započinjali biti i što smo velikim dijelom postali. O našoj prošlosti i sadašnjosti, i koliko u njima već naviješta budućnost.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević