Potucajući se ovako po moru, slijedeći nit sretnih prigoda ili trpeći protuudare gorke i potresne kronike, očiju okrenutih prema krajoliku a ušiju naćuljenih da prime glasove što nam dolaze iz dubine vremena, odjeke povijesti i mita što na ovim obalama obiluju, ne zaboravljajući podizati pogled do lica ljudi što ih susrećeš a koja se nespokojno raspituju o budućnosti, koktelu obećanja i sjenovitih sumnji, povremeno te obuzme sumnja da si žrtva proždrljive monomanije. Danas kada gotovo sve lozinke vode prema pojmu »globalizacije«, kako nas uvjerava tamtam planetarne informacije, ili kad se snovi upućuju drugdje u svemir, u ono zračno more gdje se već planiraju hoteli za elitni turizam što ga demografska eksplozija ili neposredna blizina opasnosti tjera iz svojih pozlaćenih utočišta, nije li neumjerena uporna strast i ljubav za ovu baru, jedva pokrenutu pripitomljenim plimama? Za ovaj prostor kojim može ovladati i obespravljeni siromašak, preplašeniji od oluja policijske kontrole ili od trome utihe birokracije negoli od razdaljina na dohvatu gumenih čamaca ili oronulih ribarskih brodova?
Moja tvrdoglava vezanost mogla bi dovesti do sumnje da je takva ljubav bliska pomodnom otkrivanju izgubljenih ili izmišljenih zavičaja, traženju često nevjerojatnih korijena u svrhu legitimiranja nekog hipotetičnog »mediteranocentrizma«, proizvoljnog i anakronog; premda bi nas baš priliv različitosti, kojim je ovo more bogato, morao staviti u zaklon od optužbe za podizanje brana protiv prikaze Drugoga, stranca. Tješi me međutim da nalazim podršku što je mojoj upornosti nudi pomoć jedne kozmopolitske osjetljivosti, koja isključuje opasnost bilo kakvog ispraznog samozadovoljstva.
Ponovno čitam Josepha Conrada, možda najeuropskijega od velikih modernih pisaca, Poljaka iz Ukrajine koji se preselio u Francusku a zatim u Englesku, čiji je jezik usvojio u nerazdruživoj kreativnoj sprezi, i nalazim podršku: Evo ga kako izjavljuje: »Nema boljeg mora za pustolovna putovanja negoli je Sredozemlje — unutarnje more, što ga Stari zamišljahu tako širokim i punim čudesa. Doista je ono bilo strašno i čudesno; jer mi sami, vođeni hrabrošću našega uma i treptajima našega srca, jedini smo tvorci čudesnog i bajkovitog na svijetu.« Sredozemlje nas oblikuje, potvrđuje i uči nas čak da ga napustimo, kako prava škola i treba činiti. »Kao što mladić napušta zaštitu očinske kuće«, nastavlja on, »u ime prvog zova plovidbe.« Sad će, spreman i naučen, »moći proći svim putevima svijeta«. Ali kako izgleda da su svi putevi svijeta danas na raspolaganju i lakom dohvatu svima ili mnogima, te da čuđenje stiže gdje god se išlo, otupljujući u depresiju ili u mukli stres ili tjeskobni nemir, možda još uvijek ima smisla ponovno krenuti od ove morske kuće, te obnoviti onaj prvi nagon življenja i saznanja što je rođen i oblikovan u dugim razdobljima Sredozemlja.
Preveo s talijanskog: Tonko Maroević