Učitava se... |
(1848)
Prvi put kad nebu vrata bog otvori,
Pa se tu sunčanoj javi u odori,
Zgrnu se pred njega ljudi svih naroda,
Od svih poljâ i gorâ, dubravâ i vodâ.
Tu svaki višnjeg oca o nešto zaprosi
Za svoj rod i pleme što blagoslov nosi.
Rimljanin, Rus i Arab prose svijeta vladu,
Nijemac, da u svakom zanat tjera gradu,
Englez, sva brodovim da zakrilja mora,
Čivut, da trguje od dvora do dvora,
Mađar, Mongol, Turčin, da smije zemlje robit, -
Kitajac, da bude vijek sâm i osobit,
Francuz, laku krvcu i misao vijek zdravu,
A Grk, umjetnostî i naukâ slavu.
To nebeski vladar kao otac najbolji
Svakome potvrdi po njegovoj volji;
A kad se već sprema da zatvori vrata,
Eto ti na pragu još samog Hrvata!
Tu on stoji zamišljen niti šta govori,
Kao čovjek, s pameću što se (kažu) bori.
"A šta ti prosiš, dobri moj čovječe?" -
Dobrostivo njemu višnji otac reče -
"Bi li ti gospodstvo? Bi li pamet zdravu?
Bi li ti bojnu sreću i nje šumnu slavu?
Išti šta ti drago, al znaj, brzo beri,
Jer ovčas nebeske zatvori ću dveri."
Al ti se naš čovjek za ništa ne odluči,
Već on za vratom se češuć mukom muči.
Tek naposljed, Višnji kad se uhvati kvake,
Hrvat progovori smjerno riječi ovake:
"E duše ti, kad si voljan na besjedi,
Pa slušaj u kakvoj nalazim se bijedi!
Nije baš muka birat dare ma i najbolje,
Al je muka, hoće l' braći bit do volje?
Jer gdje ima ljudî, tu ima i ćudî,
A kod nas je običaj već od starijeh ljudî
Da ono samo o čem povijeća se vijeće
Javno se odobrava i u zakon meće;
Zato me počekaj ti ovdje na pragu
Doklem se ja vratim među braću dragu,
I doklem se tamo o tom vijeće skupi -
Starješine mudre, našeg roda stupi,
Pa što sviju volja odlukom izreče,
Javit ću ti, oče, još današnje veče."
A nebeski vladar kao otac najbolji
Za tu mu odgodu učini po volji.
Na tom se naš čovjek vrati opet domu
Među svoju braću k rodu hrvatskomu.
Tu ih nađe za stolom do veselijeh snaša,
Gdje im zdravlje piju iz punijeh čaša.
Danas su ti, brate, uprav dobre volje,
Te već nijedno ne zna što ih drugda kolje.
Već u mozgu im slatko vince se prijavi,
Širom otvarajuć vrata srcu i glavi:
Stadoše se grlit, ljubit i bratimit,
Ne ima ga koj ne bi tu u bratstvo prîmit.
Stade svako mudrost po svoju raskladat:
Jedan kaže kućom kako umî vladat,
To ti kudi čeljad, a to hvali djecu,
Drugi uznosi snagu i svoju pamecu,
Opet drugi ženu i ugledno bratstvo,
Treći svoju hrabrost, četvrti bogatstvo,
Peti lijepe dvore, polja i vinograde,
Šesti svoje pređe, pse i konje mlade.
Tako kruži riječca redom po razumu,
Dok se sve u bratskom ne smiješaju šumu -
Kao žugor pilićâ, kad im prospeš prosa;
Jer svak hoće mudriji da je ispod nosa.
Uto i naš čovjek koji još stoji u vratî,
Kad se priutiša žubor, riječ uhvati:
"Čujte, ljudi, braćo! Nebo se otvori,
I bog se ukaza u sunčanoj odori.
To čudo viđahu poslovi narodâ.
Od sviju svijeta poljâ i gorâ i vodâ.
Tu svak višnjeg oca o nešto zaprosi
Za svoj rod i pleme što blagoslov nosi;
Rimljan, Rus i Arab od pol svijeta vladu,
Nijemac, da u svakom zanat tjera gradu,
Englez, sva brodovim da zakrilja mora,
Čivut, da trguje od dvora do dvora,
Mađar, Mongol, Turčin, da smije zemlje robit,
Kitajac, da bude vijek sâm i osobit,
Francuz, laku krvcu i misao vijek zdravu,
A Grk, umjetnostî i naukâ slavu.
A nebeski vladar kao otac najbolji
Svakome potvrdi po njegovoj volji.
Samo ja otidoh, nit išta izabrah,
Jer ne znadoh volje vaše, braćo hrabra!
Nu se bog smilova, pa meni obreče,
Da će me pričekat tu dok bude veče.
Zato vi skupite vijeće brže-bolje,
Da bude nam prošnja polag sviju volje."
Nato se od stola dignu starješine,
Pa skupno otidu, dok im rok ne mine,
Da se u vijećnici mah posavjetuju,
Te o važnoj stvari toj odluku skuju.
Tu sad s dostojanstvom velikijem na licu
Vijeća star predsjednik otvori sjednicu.
Prvo - čestita si (kazuje) za sreću
Tol' mudru gospodu da skupi u vijeću;
Drugo - preporučit slogu im se stara,
I da uvrijedili ne bi višnjeg cara,
Kako baš (kao njemu podložnici vjerni)
Treba u prošnjah svojijeh da budu i smjerni.
Nato ustadoše govornici redom,
Tvoreć svoje prijedloge svak krepkom besjedom
Prvi izreče: "Braćo, traž'mo plodnost zemlje!"
Drugi: "Dobre pute, da nam ne zadrijemlje
Lijepa trgovina!" Treći: "Mudre brade!"
Četvrto: "Da svoje se dokopamo vlade!"
Peti kaže: "Novce! jer novac je lovac;
Na taj ljepak idu knez, pop i trgovac!"
Šesti još primetnu: "Šta bokčarit treba?
Dok je zemlje nama, bit će i po kus hljeba,
Dok je starijeh glava, bit će i mudrijeh brada,
Nije još ni vladarâ nestajalo nikada;
A novac će i k nama doć bez grdne muke,
Jer ta ptica leti od ruku na ruke.
Nu ako doista stalo vam je u volju
Da pošaljemo prošnju k višnjemu prijestolju,
A vi, okanivši prosjačkijeh se tralja,
Prosite poštenja svetost kako valja,
Još da vam zavjeri i sreću junačku,
Dodavši i slavu, te sreće ulačku." -
Iza toga i sedma pamet se ustane,
Predlažući mudra bogzna jošte šta ne;
Nu i tomu prekinu riječ, prije no zaglavi,
Opet drugi, mnijuć da je Solon pravi.
Nakon se ispuknu mlad deliberator
Koji hoće da svakom mozgu bude mator;
Pravda se i inati i kriči i buči,
Samo da na njegvu ruku se odluči.
Jedan jedin šuti glaseć s kakvijem "hm!" u kolu.
Uz tu buku prođe otpodne i veče,
I tek podnoć prežeš odluku izreče;
Sad tek navrat-nanos slaže prošnju pisar,
Te se s njom pred nebo otpremi poklisar,
Ali već u zao čas po sreću Hrvatâ,
Jer poklisar nađe zatvorena vrata.
I od to doba njemu sve slabo uspijeva:
Zdravo sije žito, a rađa mu pljeva;
On izvodi mačem djela vrijedna slave,
Al drugi nje vijencem vjenčaju si glave;
On i brižno radi u poslu trgovâ,
Nu i taj mu pada trud bez blagoslova;
Ni na polju znanja nije bio baš ćorav,
Ali i te mu trude meću u zaborav.
Tako on zaosta do danas bez sreće,
Što onda preduge vijećalo mu vijeće.
*
Oj braćo Hrvati! Ustan'te iz groba!
Protarite oči! Evo ti opet doba!
Pogledajte, nebo opet se otvori,
Bog na vratih stoji u sunčanoj odori:
S prošnjam nahrupiše poslovi narodâ
Od svih svijeta poljâ i gorâ i vodâ.
Svi nose od njega već po krasne dare,
A vaš doma drijemljuć tek si oči tare.
Dočijem još ne znate što vam uprav treba,
Drugijem već na polju cvatu vlati hljeba;
A pravdanjem pustijem dok tratite vrijeme,
Žitnice si puni svako ino pleme.
Za vrat s mudrovanjem, pa na posao ajte,
Koji vas davno čeka; jerbo, braćo, znajte,
Što bi kazivali djedi i babe naše:
"Tko gođ dugo sedla, bogme kasno jaše.
A tko: 'Bih li sedlao?' pitajuć oklijeva,
Taj ni do pol puta doći ne dospijeva."