Raščupana kosa
srce sasvim malo, boje stare naranče
i još naboranije
u suhom i krtom kovčegu tijela,
smijeh se preselio nekamo drugamo,
suze u jeftin novinski papir u koloru,
pjesnici umiru brzo,
mokra je ruka u rukavici,
drugu nemam više,
uvijek dva koraka pred licem starice,
malo smrti, malo okrutnosti,
malo gorčine na usnama,
nekog su opet zaboravili,
kolut sam žice,
sjena tijela na ulici
dovoljna je, da se ukočim.
Straža na podnožju nade,
što bješe moja prijateljica nekoć,
kad je još bio moguć bor od stakla
i svijet kao put
od mene do tebe.
Što je ostalo,
šećerni preljev više nisam,
daleka marama
i niski prozor.
Kažu,
da je za poeziju problem
riječ napalm ili krv, teške riječi,
duga je povorka ubijenih slika,
ipak, zemlja postoji, iako kruh u staniolu
nema više okus sunca,
i sjećanje može da izblijedi, kažu,
možda, poezija tako leži na glasnom bubnju,
kao djetelina, što je znak bjeline na deterdžentu,
kažu,
nema više ničeg, nema više ništa,
i ostatak meda u mom srcu iznenadno hlapi,
no ipak, ljubav je nježna i s kišom u sprezi,
što neprikladno pada
iz jedne kuće koju znam, koju pamtim,
pada na pjesmu, usprkos svemu,
pada, živi i buja