Snijeg, ne žurim više, ništa se ne mijenja, nijedna slika,
ista Klaićeva, bezazlen perivoj, dani bez kisika.
Što još to znači, moj suputnik ili ti pored mene,
neki čovjek, riječ, ovalna posuda slanog prosinca?
Ne, ne znam više ni jedno ime kome treba moj šal
i pjesma,
ne krivim ništa, to se život gasi
i prestaje da blista.
Izmišljam bolest kako bi sve izgledalo prirodno,
ne postoji više slušač pred kojim mogu govoriti,
hladno je i odjednom mi se čini, o mrtvo sunce,
da je lakše bez snijega umirati.
Pogledaj, i izlozi mi odobravaju što te zaboravljam,
pjesma se uči korak po korak u danima zime,
kad ustajem s ravnodušnim očima zmijskim srcem,
a stupovi leda me divno grle.
Gledam prazninu ispod tvog lica, neuvježbanu
hitrinu tvojih pokreta, močvarnu površinu smijeha,
i čudim se što više ne osjećam slatkoću koja opčinjava,
vrijeme je, vrijeme je naučenih rastanaka.
Tako svijet postaje običnim predmetom u mojoj ruci,
odbačen kao staro pismo ona ga nevoljko odlaže
na rub stola, u sivoj svili prašine,
on ne ostavlja nikakav trag, ne, ni ti nemaš djetinjstva,
nisi znao da rasteš, a čak to biljke mogu,
dok mislim na tebe ispunja me samo tužna dosada.
Od svih napora ostaje samo to i dva stakla
jutra, ništa veliko, nikakva bol,
sporo šetam po jezeru u koje svi zajedno tonemo,
zbrajam valove, mirno ležim, živim tu smrt,
širim ruke prema odrazu koji već nestaje,
ali ni to nije više stvarni pokret, mirovanje je tako
savršeno da ne postoje razlozi za bilo koji osjećaj,
no ipak znam: sudbina koju doživljavaš obasjava i
mene.
Još prilično nespretna u tom toku mlake bare,
ali naučit ću to, sve je lakše od ljubavi,
i tako se i ja pridružujem velikoj skupini stabala,
što žive unutar svoje kore, sigurno i besmisleno
kao punjene ptice koje umiru u muzejima,
u svojoj nekorisnoj i neuvjerljivoj pomisli da sliče
grlicama.
Mirim se time, o zebnjo pjesme,
u konačnoj i potpunoj pobjedi mrtvih stvari
postajemo osamljeni, i ubrzo suvišni.