U ovaj dan od sasvim obična stakla,
vrijeme je imalo gustoću mulja
i poslijepodne je bilo zeleno
u kvadratu prozora,
u ovaj sasvim običan dan
a ipak nimalo nalik na druge
vlaga je sporo rasla
i prekrila melankolično tijelo sata
koji me zlokobno promatra,
u ovaj dan koji sam našla
na lišću što već pada,
ja sam se pretvorila
u tjeskobnu riječ
između mog i tvog carstva sjena,
ja sam slikala ptice i prenosila ih
s mog ramena na tvoje,
ja sam pretrčala daleki put
između usamljenih uzglavlja srca.
U ovaj običan dan ti govoriš,
vrijeme je ljeta
a ja se preoblačim u zagrljaj,
ja sanjam,
ja se plašim
posljednjeg sunca koje će odnijeti
sve stvari koje smo voljeli,
moje i tvoje ruke,
naše oči,
ja se plašim
pustoš će se naseliti na sve jastuke
i veliki brodovi raznijet će ovaj dan
na sve četiri strane vjetra,
na sve četiri strane neba,
ovaj dan koji je već prošao,
koji je odmah pobjegao
i poslao monotonu kišu
da padne na njegov trag.