To strašno, to
ljupko smijanje udvoje,
već ulica zbija šale s njim,
to hodanje,
trčanje nekom ususret
i odjednom imamo krila,
bezrazložno, u pjesmi,
ta nada,
vidim žene i prazninu, koju ne ispunjaju
s lijepom haljinom, čizmama, krznom:
uzmi me pod ruku i svijet je odjednom
tu!
Taj trud,
a u očima već tinja mržnja,
raspad zemlje i vode, brza osamljenost,
ta laž, maska trenutka,
oblici, noge, grudi,
sada na njima leže druge slike,
ljubav nacrtana na plotovima,
i kao da to mora biti, taj partner,
kao da nas netko mora voljeti.
Ali oni još uvijek idu zagrljeni,
i govore, da to je onaj pravi,
bespomoćne kolone posvećene starosti,
mi se zadovoljavamo time da budemo
varka u zrcalu,
ta igračka razara sve druge mogućnosti
i samo je literarno ljeto duše
za neku susjedu, za druge parove,
samo je strašno stajanje udvoje,
bolest udvoje, šutnja.
I onda je kasno za kuću, koju smo kupili,
djecu, koju smo imali, torte i stara pisma,
sunce još tinja, ali to je samo još jedan
mehanizam
onaj kome smo blizu, teško nas podnosi.
I mi moramo naučiti igru, učiti, igrati,
ne bol, ne suze, već smijeh,
bol će postati sve manja i manja,
i zatim ništa, divna pustinja, mirne ruke,
o kako je neki put lijepo biti sam
i bez sreće.