Pijesak boje meda,
kosa boje pijeska
i lak dodir tame,
koja te zaklanja, koja te odvodi,
na neku drugu planetu
na koju tako ravnodušno
svakog dana putuješ,
zajedno sa svojom sjenom,
zajedno sa svojim licem od pijeska
koja se rasipa među mojim rukama
i ja te ne mogu sačuvati,
glatki su zidovi noći
i ja te ne mogu zarobiti,
vjetar te raznosi po čitavoj sobi,
po svim stvarima koje dotičem,
i ja te ne mogu uhvatiti,
ti si pješčani sat
koji se razbio
iznenadno,
kao od umora,
ti prolaziš među mojim prstima,
padaš meko i lako
na usne,
na kose,
pretvaraš se u daleki sprud
u izgubljene predjele sunca,
ti si samo čovjek od pijeska,
a ja vjetar
koji te raznosi