I
Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih dvoreda,
sve naricaljke predaka,
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba
prolazim poput kiše
kroz tkanine gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca,
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me ne prepoznaješ.
II
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava,
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dana
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje očiju
na obali onog drugog svijetla
što me doziva
mrežom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
snopovima plamenita ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije malene bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
bila ograde od žice.
III
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom
divljih stada godina?