Učitava se... |
Tamo, gdje su tračnice pjevale o daljinama i sunčale se o podnevu kao dvije srebrne zmije, tamo iza ugla, za plotom tvornice, na zavoju ceste, smjestio se on. Tko? On, prosjak, Bože mili, ta tko bi to mogao drugi i da bude? Tko bi mogao iščekivati proljeće u blatnim jesenjim danima periferije, dok su se jadne potleušice šćućurile ko stare bolesne žene, dok su s večeri pokisli radnici nosili kući srca puna bolova i oči mutne od jesenjih kiša.
Tko bi izdržao u zimi tako zavodljivo bijeloj, a tako nemilosrdnoj prema jadnome periferijskom svijetu? Zimi, kada je vjetar kao za sprdnju zavijao njegov otrcani šešir zvjezdastim srebrnjacima i peckao ga kao za uzvrat, dok bi odložio šešir sa golcate glave.
Tko bi izdržao na sumornoj ljetnoj žegi, kada se mozgovi upale i želuci življe zaištu od svojih vlasnika goriva materijala, kada on svira na svom jednoličnom instrumentu i tješi raspjevala crijeva srodnom svirkom kao djedo tepanjem zaplakano dijete.
Zar je itko, za bolesnih sutona, kada se klone i umire, mogao bolje ublažiti nepoznate rane i duboke bolove monotonom vrtnjom željezne ručice? Sve je to činio on, prosjak, tješitelj i spasitelj.
Sve je to on trpio. Ali bio je i nagrađivan. Kad bi koji prolaznik, spuštene glave, teških olovnih vjeđa i troma koraka, išao uz njega, zastao bi, prisluhnuo, okrenuo se i nadario ga kojim dinarom ili bi mu dobacio pogled u kom je plivao mir staložene, olakšane nutrine Pa koliki su tuda prolazili i koliki su od njih zastali da olakšaju preteško breme ranjava srca! A on je svirao neumorno, s čuvstvom kao da im sugerira duševno ozdravljenje.
Zar je on tražio plaću? Nije, ta on je uživao, kad bi mu tko dobacio zahvalni pogled; time se zadovoljio. Njegov je stari instrumenat pio do besvijesti tuđe bolove i nosio ih u onoj gruboj škrinjici kao nešto škodljivo, opasno i neprijateljsko. On ih je uništavao.
Tako je bilo kroz godine. Uvijek u predgrađu. Zašto je tu, čemu, da li mu se isplati, da li može životariti, to su pitanja bez odgovora.
Jer bi se mogao naći čovjek da ga upita, zašto ne zasvira gospodi, zašto ne zavergla pod njihovim oknom; ta oni su bogatiji, imućniji, i mogu ga stoga bolje nagraditi.
Ali blistave ulice nisu ga privlačile, gospoda su nervozna, profinjena drugom, ljepšom, uzvišenijom glazbom, koju on nije shvaćao. Njegovo bi glazbalo deralo njihove živce, palilo bijesnom komplicirane mozgove. Oni ne razumiju njegovu pjesmu, njegovu bol, kao protulijek one duboke, beznadne periferijske boli.
Eto, to je razlog, što neprestano navija i stoji za plotom, na zavoju, blag, miran i tih, svjestan svoje snage i dužnosti.
Pali ljeto gole ulice, boluju jesenji dani ko trudne žene, zebu podmukle zime ko zmije hladne, zlobne, duge i otrovne.
A onda dolazi mlada djevojka, mirisava, divna; prozirna ko ledac, nježna ko maćuhica, meka ko svila, tiha ko radost, blaga ko maglica, mirisna ko cvijet — proljetna dob.
Ona cjeliva rane, ona, blaga Samaritanka, tješi, ublažuje, liječi i miri. Ona puni prazno srce nadom, utjehom, srećom, da mu bude kao pričuvna hrana za dane borbe, za godišta nesklona siromašnim, potištenim, popljuvanim ljudima.
Ona daje cvijet bez ploda, jer tamo, gdje oni žive i pate, plodova nema, oni se tek iščekuju, vječno iščekuju.
Tada on ne svira, ne dosađuje, jer se priroda pobrinula za utjehu, jer mirisne večeri ne pobuđuju samrtni sumor, jer proljetne kiše ne vuku dušu čovječju do kaljavih ulica; one su tako meke, nježne, blage i tihe kao balzam spuštan na rane koje zacjeljuju.
I drva u zagrađenim dvorištima ne sliče više bolesnim kuljavim ženama, jer kliču od mladosti, kade nebesa i sliče radostima mladog, sretnog proljeća.
A njega vuku srebrne zmije, što poju daljine, vuku ga tamo negdje u drugi kraj svijeta, gdje ima još tuge, gdje treba utjehe, jer tamo nema proljeća.
Tako je sanjario za blagih proljetnih noći, pod otvorenim krovom osamljene kućice, uz kreketanje žaba u okolici.
— Našao se besposlen. Zar je mogao kvariti sretne osjećaje izliječenih ljudi i sjećati ih bolesnih dana? Zar je mogao svirati tako dugo, dok im ne dosadi, dok ih ne razjari i ne sjeti da je potreban života, zahvalnosti, kruha; da, kruha!
Ne, on to nije htio. Trpio je, gutao i čekao svoje proljeće kad drugima život dosađivao.
Ali ovoga se proljeća on drugačije osjećao. Čudno — čudno, ali istinito; sasvim drugačije.
On je želio rada, istinskog rada. A zašto? Čemu? Što ga je potaklo, što razuvjerilo da je ovakav način života parazitski, nečovječan, nedostojan i vrijedan prijekora? Zar moguće stoga, što je radije gladovao, nego se držao one, za njega glupe rečenice: Pokucaj i otvorit će ti se!
Ne, ne, bilo je nešto sasma drugo, nešto što je poništilo njegovo dosadanje vjerovanje, mišljenje i poštivanje samoga sebe, kad je smatrao da je prijeko potreban ljudskom društvu.
On je mrzio svoje prvošnje naziranje, on ga je osuđivao, proklinjao, mrzio duboko i iskreno.
Svi su ga u predgrađu poštivali kao dobričinu, spasitelja, a on je, siromah, sasma zaboravio da je obični prosjak, prosti parazitski prosjak. Da pije krv, zaslužbu, novac blijedih, izmučenih radnika, a sve na račun svoje neke umišljene i utjelovljene potrebe da živi za njih, za njihove bolove.
Tek je sada uvidio da živi na račun svoje nestale desne noge u bogzna kojem rovu. On je, jadnik, mislio da se ljudi tješe njegovim glazbalom, da mu zahvaljuju pogledima i novcem, što je otjerao duboke patnje, a on se njima, on, prosjak, ražalio — on, invalid! Moguće su pomišljali: pa ipak još nismo tako duboko pali, još imamo zdrave udove, zdravlje, život, pa su postali vedriji. To ga je boljelo. On je živio na račun propalih udova!
— Sjetio se zdravlja, mladosti. Buknuo je rat. Vagoni natrpani, pjesme, vino, suze, pozdravi. Tuđi krajevi. Rovovi. Borbe. Juriši, bombe, topovi, granate i njegova nesreća. Lazaret. Krika, vika, uzdasi, mrmljanje i životinjski krikovi poludjelih. Krv. Prvi puta na štakama. Drvena noga. Prazan rukav. Novi verglec. Lutanja. Stradanja. Predgrađe. Prosjak.
... I jednoga dana u proljeće pokušao je da nešto zaradi. Prosto zaradi, jer u proljeće nije osjećao onog svetog čuvsta.
Vidio ga iz daljine. Pa sve bliže i bliže. Vedar, veseo, a sav rastrgan, osakaćen, polomljen.
Onda se upiljile u nj zelene oči i ubo ga tih, trpak, miran i otrovni glas:
— Druže, kako poslovi, a...?
A on je šutio, gledao je njegovu štaku, izrezano lice i svo ispremijano, polomljeno i zgrčeno tijelo. Ali on je osjećao da iz tog tijela struji život, prijekor, molba.
— Rat, je li? Da, da, znao sam, ono životinjsko klanje, ona stoglava zvijer ljudske pohlepe, zlobe i zavisti. He, he, pravo se kaže: Tukli se čobani preko magarećih leđa... I ja sam od onih jadnika, što bih trebao gacati dalekim svijetom, bez kuće i kućišta. I ja sam od onih koji su došli olakšani za polovinu tijela, koji su našli garište, smrt, tugu i pustoš u rođenoj kolibici... Ja sam od onih, što putuju s danima u nepovrat, što udišu težak tvornički zrak, što se znoje izmučeni; tek ja, bijednik, služim se polovicom tijela, udova, života...
Malo je zastao, a glas mu postao niži. Kao da je vjetar zaurlao negdje preko garišta pustog mu doma. Kao da je duga cijev topa pljunula metak u gungulu i onda tužno prsla u komadiće.
— Ja sam ti, brate, Milićev Đuro iz Lovnika — izbaci s uzdahom.
— Đuro, Đuro... — razmahao se prosjak — to si ti, Milićev Đuro, Marin muž. Ivičin otac. Je li istina? Bog te očuvao, pomilovao, posvetio. Ti si to, ti, Đuro, Đuro Milićev!
Htio je dalje, htio je da se začudi, kuda je nestala njegova mladost, snaga, kakove se nadaleko ne nalazi — ali je razumio njegov pogled.
— Ja sam Milan, zar me ne znaš? Milan Bokić, tamo iz Lisine. Zar se ne sjećaš kad smo ganjali plašljivog Talijana, ležali u rovovima i onda se rastali. Ti si, čini mi se, otišao s dvadesetitrećom na rusku frontu.
— Sve, sve je tako, i ja sam te odmah prepoznao. Ta kako i ne bih druga iz djetinjstva, kad smo goli golcati čeprkali u seoskoj bari, a ja sam te jednom iščupao iz blata, dok si se utapao. Ta mi smo vršnjaci!
Milan je šutio i postiđen motrio svoj instrumenat i bojao se, neće li Đuro izreći onu kobnu, mrsku mu riječ: — A ti prosjak, a...?
No, Đuro je šutio, nešto mu zveknulo u ruci i kapnulo Milanu u šešir kao u dol pun bola i praznine. Kao da ga onako hladnog i zveketljivog stavio u njegovo srce, prazno i rascviljeno.
Zatim se bez riječi, tek nešto, možda, više tužan, prignutiji i očajniji, udaljio.
... Mjesec je krvario i cerio se ko ranjenik sred bojišta. Bezdana je tišina šutila u tamnim ulicama, samo je katkada prekidalo zavijanje, režanje i štektanje pasa iz ograđenih dvorišta. Za uglom čulo se nejednako udaranje drva i škripa proteze. Sjena se produlji i pobjegne duž puta, te se opet stane vraćati natrag, a Milan odhramlje zamišljen i pogrbljen u crno zjalo uske uličice. Vraćao se kao obično na svoje ležište pod krov osamljene kućice, gdje se čuje kreketanje žaba i sanjivo zrikanje livada.
Još nije nikada prošao tako polako, tako poguren, očajan i žalostan. Što li se zbivalo u njegovoj ranjenoj duši. Sve se srozalo ko kula od karata, i on nije nalazio više svrhe svoga života. Boljela ga ona beskrajna laž, ona samozataja za koju je moguće i prije znao, ali je blažio, prikrivao, sakrivao kao zmija noge. Njegovo je srce udaralo u praznim, bešćutnim, ojađenim i ranjenim grudima. Došuljao se do ležaja, svalio nemoćno na oštar miris stara sijena i nastojao misliti. Glava mu gorjela, a tijelom mu strujala ugodna umornost.
... Đuro, sakat, polomljen. Zveket novca, koji ga ranio duboko u srce, u srce...
Milan je jauknuo tiho, bezglasno; krik je prohujao njegovim bićem i on je ustao bijesan, razjaren. Proteza je škripala kruto, resko, a nagli su udarci drva muklo odzvanjali ulicom. Milan je jurio zaparen, uznojen i razjaren ko zvijer, ranjena smrtno i beznadno. O leđa mu udarala škrinja, instumenat i kao kosti škripala i jecala beskrajno. Milan je stigao do ugla, napetih živaca do klonuća, a srce mu udaralo i gorjelo u glavi. Skinuo je naglo škrinju, digao je do mjeseca, koji se cerio i krvario, pa je bacio snažno o plot. Mukli udarac, i utroba se škrinje zveketljivo prospe po travi i putu. Neko je vrijeme stajao nepomično, šutljiv i nijem kao kamen, a onda se maknuo, prislonio leđima o plot, zagledao se u velik, krvav mjesec i zaplakao kao dijete...
Milan je sve razumio.
Nitko ga nije viđao sve od onog dana, kad se sa "šepavim Đurom" sastao. I opet su krikovi sirena za jesenjih dana sličili glasnicima smrti, opet su srca boljela, kuće bile slične kuljavim periferijskim ženama i stisle se na jesenjoj kiši. Opet su sumorni radnici gacali blatnjavom cestom.
Ali prosjaka nije bilo. Uz plot, u blatu i u kržljavoj travi, virili su komadići razbijena vergla i polupane škrinjice.
— Marko — reče drug drugu, prolazeći — znaš li, šta je s Đurom i našim verglašem?
— A što? — upita radnik sa zanimanjem.
— Vidio sam ih, gdje koračaju, jedan na drugog naslonjeni, na protivnoj strani grada, a čine ti se, bože mili, ko da su srašteni.
— Pa, što rade?
— Nose u tvornici sapuna robu na stovarište. Žive zajedno, stanuju, jedu i tuguju nad životom. Ali sretniji su, mnogo sretniji...
— Gle, gle — izlane drugi i produlji iza ugla. A ulica je opet tiha, žalosna, no prosjaka nema i čitavo već predgrađe znade, što je s njim. A to ih i najviše sokoli da ne obole.
— Tamo, gdje tračnice pjevaju o daljinama, a nebo visi ko dojka puna mutnih kiša, jedno je prazno mjesto...
Izvor: Wikisource