Učitava se... |
Svjež jutrenik gasio je zvijezde. S neba siđe na rujne, providne krošnje i potrese vlažno, labavo lišće, koje sleprša k zemlji. Zatim poleti k putu i zavije naglo, prepanut, oko hrpe ljudi, žena i djece. Dignuv za sobom tešku prašinu, prokoturavši mokar, nespretan papir i prenuvši jednu pticu na grani, skoči mahnito navrh krošnje, udari bučno o lim tornja i pobježe hrptom crkvenoga krova, rušeći u žurbi sitne otpatke cigle.
— Panijan Ivan, Gorenci kbr. 43. — izvikivaše oštro gospodin sreski načelnik imena optuženika, okružen mrkim, do grla oboružanim žandarima. Dvojica su prebacila puščanu cijev na dlan i zategla otponac.
Istupi blijed, mlad seljak. Ispod obrva zvjeraše nepovjerljivo desno i lijevo.
— A gdje si ti bio sinoć prilikom napada na poreske izvršioce?
— Spavao sam. Kod djevojke...
— I tako ti bilo krasno, da ni zvono nisi čuo, ha? Ni viku, je li?!
Narednik blaženo rastegne usta: pod crnim sječenim brcima zareže žuti zubi. Podnaredniku se prezrivo navora koža na desnom licu. Krugu žandara trzne nešto obrazima i nestane.
Gomila seljaka, u sredini, još se jače smrče, zbita.
— Nisam! — odjekne jasan, čist glas.
— Treba bolje uši! — namigne g. načelnik naredniku.
Ovaj istupi s pomoćnikom, priđu mladiću, pograbe ga za ušesa i odvuku među se, stavivši mu lisice.
— Beljan Vilko iz Lukovdola kbr. 16!
Uto nešto drekne, zapišti...
Skoče žandari.
Škljocnu puške. Povuče se g. sreski.
Neko dijete pritisnulo je trubu velikog teretnog automobila, kojim su se dovezle pomoćne čete stranih žandara.
— Majku vam! — škrgutnu podnarednik za odbjeglom dječurlijom.
Grupu seljaka prelije svjetlo radosti. Srca jogunasto poskoče. Nikne prkos.
— Što se ti kesiš! — prodere se bijesno g. sreski načelnik na Vilka, kovača seoskog.
— Žandaru je, molim, sjela ptica na bajunet...
Bajunetaši se ozru jedan na drugoga, ali ptice nije bilo.
— He, odletjela. Prepala se! — veli kovač i šuti.
Narodom šušne pritajen smijeh. Zaigraju trbušni mišići. — Kuš! Ko te što pitao! — pozeleni narednik.
— Gdje si bio sinoć prilikom napadaja na poreske izvršioce? — sjekao je ljutito g. načelnik, mašući sabljicom.
— U kovačnici.
— Oho, golube, ti kuješ! A gdje ti je obrtnica?
— Kovao sam sebi.
— I nisi, je li, ništa čuo, ni vidio?
— Čuo sam svoj nakovanj. Ja drugo ne čujem, dok radim. — Čekaj, čekaj... okovat ćemo mi tebe. I potkovati!
Dva žandara ulanče ga i gurnu u red.
— Palijan Franjo, Gorenci kbr. 30.
— Kapš Franjo, kbr. 9, Gorenci.
— Štefanec Viktor, kbr. 77, Lukovdol.
— Vrbanac Stjepan, kbr. 81, iz Lukovdola.
Povorka ulančenika uvećavala se. Dvojici po dvojici spojiše lance. S bokova čuvali ih žandari sa zapetim puškama.
— Đuro Ravan!
— Sinko, drži se! Budi tvrd i nijem... kao kamen! — došaptavala stara bakica Ravnova sedamnaestogodišnjem dječaku.
— Hej, što šušketate tamo? Je li, stara! — zapita sreski.
— Eh, sine, gospodine, studeno je, rano moja. A starost i mladost navlači na se vlagu kao sô, gospodine... Tako, unuče, zakopčaj se, janje moje. O studeni, ne bilo te!
— Ne melji, stara veštice! Jer bit će ti odmah vruće. Nosi se! — istupi narednik.
— I jes, junače moj, puške ne nosio! I jest... vruće mi oko srca, rano moja. I jest, ruka ti usahla, junače moj! Lijepi moj!
— Što ti to?! — natušti se žandar.
— Sreću ti kršnu, zaželjela, ja starica. Kako zaželjela, diko moja, tako ti rodila, Bog daj!
Vjetar, vidjevši u čemu je stvar, prhne k ljudima, dune im svježe u lice i pomiluje ih, utješnik, studenom rukom po vratu, po kosi, po obrazima uz šapat: samo hrabro! samo hrabro!
Cijelo dopodne čitaše sreski načelnik iz tužbenice. Već bijahu tri sata iza podneva, kada su žandari išli od kuće do kuće sa seoskim starješinama, i dovodili nove ljude. Zatim dođu na red žene i djevojke.
— Što to blebećete, je li! Nitko nije vidio, nitko nije čuo, nitko nije prisustvovao napadaju... Je li, zvonaru! Kako je ono bilo sa zvonom?
— Zazvonio je u stranu... kao na vatru.
— A što si ti na to?
— Skočio sam. Navukao hlače. Potrčim pod zvonik — ali nigdje ni duha ni ptice.
— I nikoga nisi vidio ha?
— Jesam, vidio sam, čuo sam da viču, pitaju: gdje je vatra, gdje je?! Onda pojure s bukom neka kola niz put. Držao sam, da su to vatrogasci.
— A kojeg si od njih prepoznao?
— Nisam išao na put, jer moram biti kod zvona. Može opet netko doletjeti. Svi su oni jednaki, u uniformi. Pa i tama je bila. Mrklo ko u rogu.
— A vi, zapovjedniče, kako ste uputili vatrogasce, je li? Kuda ste krenuli?
— Ne može tu biti zapovijedi, kad u mraku bukne. Glavna je štrcaljka, a kasnije dolazi raspored. Svaki znade svoju dužnost.
Usutonilo se, kad g. sreski završi ispitivanje; pa pridruživši k hapšenicima sumnjive ispitanike, reče jarosno:
— Smotali ste vi to kao klupko konca, je li. Smrsili ste; ali naći ću ja kraj, zasigurno.
G. načelnik zakroči k svom lakom automobilu, davši žandarima nalog, neka pognaju tuženike.
Auto zakrkori i krene. Povorka se makne.
Zazvoni zvono.
Zavikaše žene. Proderaše se djeca.
— Natrag front! — vikao je netko iza glasa od crkvenih lipa.
Četa stane na zapovijed. Strijelci prebace puške, spremni.
G. sreski iziđe iz automobila.
Dvojica žandara uhvatiše čvrsto vikača. — Sada viči, mater ti! Viči! — derao se narednik i udarao mršava mladića čizmama o stražnjicu, u križa, dok su padali povici: — natrag front! natrag front!
Nekoliko žandara dobi nalog da rasprše uporne žene i djevojke.
— Napred! — zapovjedi narednik.
Pred povorku krene veliki žandarski teretnjak.
Odjednom iščezne bol, obuzročen čvrsto stegnutim lancima; nestane tuge. Pobjedna radost preplavi muškarce:
ŽiVio MaČek! čitahu ulančenici golema dječja slova, ispisana prstima na prašnom blatobranu automobila, na laku stražnjega dijela i po staklima.
— Pi, kćerko, kakve te suze napale. Ne plači, radosti moja. Gle ti nje! Dok sam ja bila mlada, drukčije smo mi udesile s mužem! Oj, lijepo bih ja njega pogledala, da mi se povratio skrušen, ko iz crkve! Il ćeš ti u madžarone, il ja od tebe, tako smo im kazivale, sotonjacima. Ali, ne boj se, nisu bili stari perjaši pred nama takve naprzice kao ovi sada! Čuvali su svoju njušku... Što će ti muško mekotno, slineno — nek se on, junak, uspali tamo gdje treba! Što će ti nesmjelica, smrzlica, slabotinja neka, koja se samo na žensko ustremljuje! — tješila bakica Ravnova snahe i djevojke.
— Ne tuži, rode. Pjevaj! Šumaju se ti gadovi oko kuća i uške naprežu, pa, pomisli, kako im srca krvnička poskakuju, dok čuju plač i tužnjavu! Treba njima zafućkati pod nos, zapjevati! Neka znadu, da nas ne obuzima trepet. Neka oni strepe, jadnici! — sokolila je zabrinute matere.
— Kažem ja malom Vladi: sinko, nemaš oca, nemaš majke. Ja sam ti sve, ja i ova zemlja! A što bi ti, da meni netko pljune u obraz, diko? Što bi ti, da mi netko sapne i ruke i noge; da mi usta zalokoti? — Ja bih ga, kaže on, vrijednik, ja bih ga, bako, izgruhao, smlavio! Vidi, ovako! — pa iskrši, slatki moj, bičalo na koljenu. A ide mu, evo, tek jedanaesta za leđa! Dobro bi uradio, mili! Dobro bi uradio; povlađujem nejačku. Rodio si se lijepa imena i prezimena, pa da te neki silnik okrsti, stavimo, Pištom Sirenjem, ili, sačuvaj Bože, da tebe, Vladimira Ravna, nazove: Velja Pretrglija. I da ti još k tome zaprijeti batinom: od sada, brajko, nećeš govoriti hrvatski, već roktat ćeš kao krmak i gickati poput skota! Opalio bi ga, je li, rano moja? Zadušio bi ga kao mačku šugavu! — nasmijavala bakica suseljanke, koje se stužile na vijesti da pritvorenike tuku u sreskom zatvoru.
— Neka ih, neka — bar će im znati vratiti! Pitaj lovce! Što dulje i jače pušku nabijaš — palit će ljuće! Pamti, kćeri, sunce je u zatvoru sakrito! Oteli ga lopovi. Moraš po nj unutra, u tamu. Nisu li pričali djedovi, da je Lukovdolčan Roško ležao po tamnicama, u kladama, i do cara u Beč putovao, dok nije srušio kmetstvo. Uvijek sunce iz tame izlazi, iz zatvora. Upamti! Iznijet će oni na plećima sunce veliko, hoće! — ljutnula bi se baka na malodušnicu, koja odjednom jaukne, zapomogne.
— I jače će ih, srećo moja, još gore bit će im, ako budeš cmizdrila, ako budemo omekli. Gmeždit će nas kao maslac, gaziti kao grožđe. Treba njima na inat zainatiti, na prkos otprkositi, batinu batinom platiti. Kakav pozdrav takav odzdrav, kakva šala takva odšalica, kako si uzajmio, tako ti se vraća! Ne bi ti, milena, pazila s koje ćeš strane k zmiji ljutici, da nije u nje zuba otrovna! — bistrila starica žensku pamet zgrčivši mršave šake, zviždeći palicom po zraku.
— Živio u stara vremena kod nas, dok sam ja još djevojčicom bila, župnik. Dobar župnik, pokoj mu duši. Bezgrešan. I lijepo je hrvatsko ime nosio: Kralj. I šaljivčina bijaše. Sjećam se, išao je često u Rim na pijaču, u krčmu. A Pape nisu bili u staro doba tako siromašni kao danas, držali su gostionice[1] I sâm ih đavo složio, došla u Lukovdol neka protuha Ban Miško; pa ga moj župnik uzme k sebi za slugana i kočijaša. — Bane, vozi Kralja Papi u Rim! — znao bi, šaljivac, viknuti sluzi poslije mise pred svim župljanima. Tako, laka mu zemljica, dobrijan bijaše, svetac — mio narodu! Ali, kosti mu se prevratile, madžaron ljuti, preljuti! I, slatke moje, dođu izbori. Vaši pradjedi stali kao kurjaci na putove, pograbili toljage — i ne želi smrti, da povičeš nešto u korist Madžara, nego samo protiv: dolje ovo, dolje ono, dolje Pišta, dolje Kuen. Idu ljudi na glasovanje! Ali moj župnik, svetac nijedan, htio bi da se ne zamjeri narodu, pa ne ide na izbore; jer k Hrvatima neće, a za Madžare boji se. Dobro. Uzme on, mile moje, misiti — samo da ga ne bi tko odveo u općinu. Misi zornicu, misi ranu misu, misi poldanicu... Ali moji Hrvati dođu s toljagama u crkvu, pa k njemu pred oltar! Odvukli ga kao vukovi u sakristiju, svukli mu misnu odjeću, i oprsnik, i košuljicu, i talar, pa lijepo na pleća s njime i u općinu! Tako je, drage, popo postao silom Hrvat! Bilo mu lako u zemljici... — prekrsti se Ravnova.
Kroz kikotanje slušateljica nastavljaše: — Vidiš, dušo, ne daj svoju grudu, svoje pravo, svoju slobodičicu, svoje ime nikom... ni caru, ni kralju, ni banu! Ne daj se prevrnuti, nego ti prevjeri koga možeš! Sučeli se! Ne izmiči rogove, kada ih imadeš!
Brzala bi, hitnica, od jedne obitelji k drugoj, i tješila, vidala, svjetovala, karala, milovala:
— Bila sam kod Marte Krajanove. Obolila sirotica, a jedinac joj u zatvoru. Treba da pomognete samohranoj! I na sina joj ne zaboravite. Eto, Đurina žena rodila dijete. Čim je muž saznao, moli on sreskoga, da ga kući pusti na par dana. A ovaj veli: Golubiću, kaži tko vas organizirao! Je li? Pa s Đurom opet u tamu. A što će ono petero nejake siročadi... Skočite, cure, lijepe moje, spašavajte, ruke vam se pozlatile! Tako, djeco, pomažite svoje. Sirotinja sirotinju. Jer da nismo bijedni i gladni, trudni i bijedni, duše mi, ne bi nas oni lomili i gladnili još više; otimali nam sunce i mjesec, vodu i zrak!
A djevojke i snaše posluju. Osjećaju mlade, gdje raste zahvalnost oko njih. Milo im u duši. Pa, gdje se mrzost ispopriječila između susjeda, miri zajednička nevolja. Štoviše, izmireni zavađenici pokazuju se još usrdnijima, nesebičnijima.
— Neka, neka... složit će nas oni! — likuje bakica Ravnova, i smješka joj se navorano lice. I oči, i čelo, i bijela kosa. I vesela oprava na njoj, s prkosnom, lepršavom pregačom, kao da se smiješi.
Mali čobani i pučkoškolarci mjere snagu, veličinu i prvenstvo sela po jakosti konja i volova, po težini kola, po debljini oplata i okova na njima; po vještini momaka u tučnjavi, po glasu govedarskog roga i plućima njegova duvača.
— Urepite, ako hoćete, par vaših konja za Palijanova Lisca ili Prama... pretegnut će ih! — dobacuju izazovno mali Gorenčani Lukovcima.
Lukovski su voli najsnažniji pod vozom i najčvršći na rozima. Nema takvih bodača!
— He, Bačkov Svilan samo se očeše o vaše bušake, pa im crijeva prosipa! — odvraćaju Lukovci i skakuću oko mrkog Svilana, da ga nadraže na gorenske volove što izmiču.
A Dražani tvrde, da njihov nijemak govori najviše riječi. Može da kaže: haj, haj! dok tjera blago, a kad ga zaustavlja, jasno viče: booo! booo!
— Vaši mutani samo mašu rukama i nogama, bulje oči i krevelje lica. Sad se hvataju za tur, sad za gušu: i sve jednako aču: aaa, kao sisanče u pelenama — bockaju ovi Lukovce i Gorenčane.
— Ih, čudne mi robe... stati volu za rep! — odgovaraju napadnuti. — Ali naš plete bičala, gradi metle, grablje i roglje! A naš je najbolji kosač i klepač!
Tako u školi dolazi do otvorene bitke, a na paši nema bez obračuna prijelaza preko seoskih pašnika.
Ali pastiri pojedinog sela odabiru svoga prvaka. Najsnažniji u rvanju, najvještiji u kozličanju, prasičkanju i vinanju, najokretniji u strelovitom penjanju i odbacivanju s vrška na vršak nebotičnih stabala za igre "vjeverica" — ne zavraća blago, nego samo dovikne mrgodno: Hej, zavrni Brezu! Čuješ? A ostali se onda redaju za njim po snazi, pa dojavljuju zapovijed jedan drugome, dok se ne zaustavi kod najslabijeg čobana, koji je zbog mladosti neojačao ili ga priroda ubogaljila.
Već dvije godine drži prvenstvo svoga sela Vlado Ravan. Nije toga puha, koji bi njemu umakao s drva, kada ga pogna iz duplja; ni vjeverice, za kojom se ne bi nekoliko puta prehitio s grane na granu, s krošnje na krošnju, s jele na omoriku, s omorike na bukvu, na hrast, na grab. Nema takova penjača nadaleko! Batinom za kozlanje prebacuje sve vrsnike dvostruko, a najstariji bacač mora još da korača k mjestu njegova dohvata. Čim on pojuri u dostig za trkačem, siguran je, da mu neće uteći. Pa i blago, kada digne rep na muhe i strkne kući, a ostali govedari sustanu u hvatanju, on prestiže i, grunuvši slavno zviždom na biču konopljaku, vrne ga k plandovištu. Već drugu godinu ne plaše se njegovi pastirčići susjednih ni u školi, ni na paši, ni u lovu jer on je najsnažniji prvak svih sela.
Ali zato nije štedio svoje podanike. Ako ne bi jedan od njih izvršio na vrijeme njegov nalog, svalio bi ga na zemlju i stao šamarati. Najdeblje puhove jeo je on. Najzdravije gljive predavali su njemu. Najveći korbač smio je nositi samo Vlado Ravan!
Te večeri dočekala ga bakica natuštena, turnuvši mučke preda nj palentu i mlijeko. Kad se nasitio i htio izići, sjedne starica na klupu do njega, i prepriječi mu odlazak:
— Ostani, ostani, sine. Čujem, da si slavan junak! Dičiš mene staru pred svijetom. Pa gdje si samo dosegao tu jakost, rano moja: ustrmiti se na onoga siromaha, slabićka Đurina? Dobro si se izobijestio, golube. Valjano je isprebijan. Diko moja, mogao si radije istresti jad na meni bijednici! O bezazlenjače, vrijedniče...
— Nije kravu zavrnuo... — bojažljivo Vlado.
— E da, zakon je takav, janje moje. Tko jači taj kvači. Je li? Ih, gle ti... pripadaš onima, gospodičiću, koji ti baciše brata u buharnicu! S njima si složio, bezumniče. U žandare, sine...
— Nisam ja prvi, tako je oduvijek.
— Oho, mudračino moja, kokoši ti mozak pozobale. Pa onda, čemu da se bunimo, zašto? Kuda nam pamet, da dokrajčujemo jauk i tužnjavu... Neka ga; bezakonici su mahnitali i mahnitat će, veliš. Baš si svijesnik...
— Nije to isto, bako.
— I nije. Gore je, stoput ružnije! Bezakonitije. Umuj: oni gadovi su naši krvnici, to znamo. Gaze nas, kolju nas, žderu nas, lome nas. Ali, kada te svoj bije i kini — bezumniji je od razbojnika, od pljačkaša, od ocoubice. No gle, ako si snažan, ako si hrabar... okosi se na silnika, na krvopilca! Izgrmi gromove na gonitelje golorukih, neoružanih, nezaštićenih. Na bezakonce, mili. Orazumi se: žandari biju oca, a ti udaraš po sinu!
— Nisam tako mislio — pravdao se Vlado, stužen.
— Nisi mislio, nisi, unuče. Kad bi mislio, ne bi uradio tu glupost! Vidiš, ja molim žene, preklinjem djevojke, neka podupru Maru Đurinu; a ti si, eto, primjerak moje ljubaznosti...
— Pa neću više. Sam ću mu otjerat blago na pašu.
— Ali nije to samo radi Đure. Uvijek štiti slabije, kada si jači. Ne budi gnjilac, pa da ležiš, dok drugi za te rabotaju.
Ono siroče kržlja sve više, a ti bikuješ! I još nešto, odbit ćeš od sebe privrženike, jer gdje se sila bani, tamo ljubav ne kraljuje. Vremena su takova, da smo potrebni svi, kao prst prstu. Srednjaka pomaže kažiprst; ovoga palac. Mezimak dosrednjaka. U narodu nema većih ni manjih. Uzmi uru: iskineš li najmanji točak — ne ide. Gledaj kuću: neka joj makar jedan crijep napukao — prokapljuje. Ili: rani drvo u koru, misliš: mala rana, neće mu škoditi. A ono vene, vene — i ugine. Tako je to, dušo moja. Osim toga, onome koji tlači nevoljnike, uvijek se osvećuje. Inače, jao nama! — uvjeravala je bakica.
— Slušaj!
Živjelo se u stara vremena (dok su patuljci išli na oči ljudima, a vile ih darivale) neko čobanče. Jadno, nedoraslo, krmeljivo. Umrla mu mati zarana, a otac ko otac, odlunja u svijet i ostavi slabunjče Bogu na milost, a čovjeku na grijeh i spoticanje. Ljudi neljudi, kod kojih je paslo goveda, podušili mu rast u klici, kao vjetar vatricu što izbija. A međ pastirčadi, siroče, u igri najslabije, u nadmetanju najnemoćnije, u riječi najbjednije. Bezdušni nadjevač nazvao ga: Perce. Potrčala krava u kvar, a prvak viknu: — Perce, poleti! Odletjela batina podaleko od kozleta, već nalažu: — Perce, donesi! A pred noć, kada se blago sabire, gone jadno kržljavče kroz trn i kroza šikarje, preko stijena i ponora, te bi Bog bio pravedan, kad bi mu suze u biser obratio. Izgubi li se govedo, nasrnu svi na nesretnika: — Perce, gdje je govedo, Perce! i udri u grudi slabašne, i gruni u plećku, u noge. Zatim viknu: — Pogledaj, nije li ga sakrio pod rebarce! pa šakom u slabinu. Povazdan morao je bježati za gljivama da silnike ugosti. A kod kuće dohvatili batinu s drugoga kraja! Gorak život, pregorak... Ali, kad su ga tako pastiri jednoga dana pretukli, nakon što je od domara izmrcvaren, stade on plakati u šumi, berući mučiteljima gljive i slatko korijenje. Najedared ustukne... Briše suze, tare oči u nevjerici. Stoji kao ukopan i gleda: leži pred njim, na maloj čistini, krasna žena; snažna, velika. Pod glavom joj, kao zelen jastuk, humak obrašten mekom mahovinom, obrubljen svilenim lišajem. Kosa zlatna rasula joj se tijelom, a oko nje pršu omamljeni leptiri i cvrkutave ptice, uljubljene. Kako ljepotica diše i odiše leluja se cvijeće na livadi, treperi lišće na granama... Ona se nasmiješi djetetu i kaže glasom srebrne žice: — Dođi! Njemu se stanu noge same micati. Stvori se kod nje, kao da su ga anđeli ponesli. — Biju li te, je li, siroto dijete — veli krasotica i pomiluje nejačka majčinski po licu. Čekaj, nadarit ću te snagom neviđenom! — reče sa suzama u grlu i zanudi ga svojim mlijekom. Dijete usne, nasićen. Kad se probudilo, a vile nema kraj njega, nema je na čistini, nema je oku na dosegu — nego sunce odskočilo visoko i žeže ga nemilostivo, jer je ležalo poleđaške nasred lisine. Pogleda, učuđen, mladi brijest pred sobom... a krošnja mu se klanja, dok udiše zrak u se i opet, šumeći lišćem, pregiba se na drugu stranu, dok on, junak, izdiše... Skoči, protegnuvši se, a mjesto, na kojem je ležao, uleklo se poda njim... Pođe prema plandištu. Na putu nađe mu se velika stijena. Vidi da je zalutao, pa se htjede vratiti i naći izlaz. No, slučajno udari nogom o jedan veliki kameni šiljak: ovaj pukne kao staklo. Čoban se okrene, osviješten, dohvati stijenu za dno i prevali je s velikim treskom u obližnju dragu. Kad se našao među pastirima, skoči prvak preda nj, pa vikne: — Perce, strvino, gdje si ti plandovao dva dana, ha? Gdje su ti gljive, je li, dangubo! — Zaleti se na nj i mahne batinom. A batina se razleti na parčad. Zgledaju se govedari, preneraženi, pa ne vjerujući, bace se na druga. Ali gdjegod bi zahvatili, kao da su zahvatili kamen. Gdjegod bi udarili, ostaše im šake krvave i ranjave. Perce sve šuti i gleda. Onda priđe najljućem biku, pograbi ga za rogove i prebaci na leđa. Čobani se prestrave i bjež kući! Vilin štićenik dotjera pred noć sve blago u selo, a tamo nema nikoga... Kasnije opazi gazdu navrh lipe, gazdaricu na trešnji, susjeda na orahu; a ostali seljani posakrivali se kud koji i zvjeraju drhtavo, što će div uraditi. No on se obrati ljudima i stane govoriti, te mu se glas odbijao o pećine, grmio ponad šuma i voda: — Pastiri, od sada će svaki sam svoje blago pasti i zavraćati. Sam će gljive brati za se i tražiti slatko korijenje. A vi, gazde... da niste uzimali slugu i sluškinja, jer zemlja je velika i bogata! Nije li dosta, što vas oblak i sunce, njiva i stoka služe? Što tko privrijedi, da i pojede sam! A nađem li bezdušnika među vama, koji se okomljuje na stare i slabe — satrt ću ga!
I nestade nepravde, nestade sile krvničke, dok je živjelo mezimče vilino. A Perce je bdio nad pravicom stotine godina... Ali: rastaće se kamena gora, nestaje rijeka, hlapi more; pa dođe rok i njegovu životu. Svijet, prepušten sebi, izložen zlu, izvrgnut sili, brzo ološa, uskoro zapusti stare dobre zakone i pomahnita. Nego — završavala je uvjerljivo baka pričali su starci, a ja ti to prenosim, da je Perce samo usnuo; pa kada jauk i tužnjava postanu veliki, strašni — on će se prenuti. Tako, rano moja, čini mi se, došlo je to vrijeme: budi se jarostan div, budi se...
Nasilje dosegnu vrhunac.
Pred seoski zatvor iskradali bi se noću pjevači i pjevačice, hrabreći pjesmom uznike. Vino i hrana, darovi istomišljenika, preticali su im.
Međutim, g. sreski načelnik dobi prijeteće pismo. Svi zatvorenici morali su ispisati olovkom ove riječi: Ja pravoslavni Hrvat kunem se.
Isti dan bude izadana naredba da se zabranjuje svaki pohod u uze i svaka noćna pjesma u zatvoru i izvan njega. Presahnu potok vina i jestiva.
Ali darovatelji ipak pružahu kriomice nadarbinu kroz maleni prozorčić s ceste. Jedan žandar opazi "vođenje vlasti u zabunu" — i bi pozvan bravar da metne žičanu rešetku na okance. Bravar ostavi na jednom kraju rešečicu nepričvršćenu, pa im je tako opet omogućeno dodavanje. Primiše novine, u kojima bijaše podcrtana radosna vijest: dr. Vlatko Maček pušten na slobodu. U isti čas zaori podzemnim prostorijama gromorna pjesma. — Što urlaju ti luđaci, je li! — čudi se g. sreski načelnik. — Radi im se o glavi... a oni pjevaju, budale!
Seljakinje ili njihova djeca, prevalivši petnaest kilometara, drhtali su pred nabusitim stražarima, koji pretresahu mršave kotarice, ili bi driješili zavežljaje s kruhom, mlijekom i komadićem mrsa. Posude napunjene tekućinama ispremiješali bi s puta podignutim štapićem, tražeći opasne vijesti i zabranjene dopise. Nerijetko vraćali su posjetioce, prijeteći zatvorom, jer uvrebaše bocu s vinom; ili, jer su našli na krušnom omotu ispisano: Brezase Otelila.
A po selima promiču obdan i obnoć žandarske patrole i podnose tužbe zbog nepravilnog prometa, zbog noćnog smetanja mira, zbog prijetnja organima vlasti, zbog nedopuštenih poklika, zbog plemenske mržnje.
Puče selima glas, da će jedan dio pritvorenika, jer nema dokaza, biti vraćen za par dana svojim domovima; a drugi radi pomanjkanja prostora.
Ujutro osvanu čitavom cestom podignuti slavoluci, okićeni cvijećem, oviti bršljanom i urešeni zastavicama. Navrh jele u visokom Lovniku vio se ogroman barjak.
Troja kola odoše ususret puštenicima.
Doskora dohrle žandari i opazivši slavoluke, dadoše se, razjareni, na obaranje. Jedan bi poslan sa sjekirom da sruši jelu u Lovniku — ali znali su seljani da će dolaznici prije zapaziti barjak, nego što bude skinut. Ostali organi počeše slijediti tragove, pregledati dućane i ispoređivati trobojni papir sa slavoluka s onim iz polica, stavljajući dućanarima pitanja o kupcima.
Rano popodne začuje se gromka pjesma i vriskovi nad seoskim putem. — Dolaze! Dolaze! — zaigraše srca, zaiskriše oči, prošaptaše usne.
— Razlaz! Čisti se! — vikao je izvan sebe narednik i mahao puškom, razgoneći živu gomilu dočekivalaca, koji su ponovno nagrtali.
— Majku vam! — psovahu ostali drsku hitronogu dječurliju, od koje se izdvoji četirigodišnji Emil Živićev, pa uhvati čvrsto surku žandarovu i klicaše: — Divio Matet! Divio Matet!
Svi došljaci uđoše u kuću mlada gostioničara, koji se s njima vratio, pritvrde prozore, stave straže i započnu razgovor:
— Sad znamo tko nas vrgo u rashladicu!
— Tko?!
— Joža Crni! Onaj svaštoznanac. A s proljeća obijat će selska vrata sa svojih osam gladnih batića.
— Doduše, nitko od njegovih nije osumnjičen, nitko tužen...
— Ne samo to, nego... tko je predao popis sreskome? I još nešto, on se prijavio kao očevidac... Tako — da znate gdje uši rastu i jezik niče — završe borci.
— Bako — obrati se jedan starici Ravnovoj, koja se smiješila, stojeći uz vraćenog joj unuka — nešto me zabolio trbuh.
— Da nisi malo sreskoga žvatnuo... — našali se bakica. Uzmi, sine, sjeme od konoplje, pa ga u vinu skuhaj. Ne bi škodilo da k tome jutrom piješ mlijeko iz njega iscijeđeno.
— A ja kašljucam; valjda od vlage i promahe.
— Najbolje je da iskuhaš u medu korijen velike koprive, pa da jedeš. Dobar je i korijen od konjogriza kuhan u vodi. Pij to ujutro, natašte. Imam kod kuće oba, dat ću ti.
— Meni nešto u uhu šumi i grize.
— Da te nije, golube, žandar pogladio... — dobaci neki šalidžija, a ostali zagrohoću.
— Oj, pazi ih... — ukori starica veselo grohotljivce. — Čim zaboli uho, rano moja, naloži sirovo jasikovo drvo, a voda, koja ispišti, kapa se u ušku. Kad bi bilo kupinova lišća da ga rastučeš i sok smiješaš s medom, pa razmutiš. Dobro je time zakapljivati.
— Franicu, Franicu liječite — javi se tmurno jak seljak, uprijevši prstom u blijeda momčića, što sjeđaše satrven na prozoru.
Svi umuknu.
— Što ti je, dušo? — usplahiri se Ravnova i priđe k bolniku.
— Bako, triput su ga odveli od nas. Tri puta...
Starica pomogne mladiću svući kaput i košulju, olakšavši mu bolne kretnje.
— Oh, sine... — zavapi, a crni podlivi krvi ukažu se na miškama i plećima, kao veliki, škuri kukci.
— Tajio je, jadnik, da ga ne zaustave na liječenju. — Krio se.
— Takovim se srebrnicima plaća šutnja, bako...
— Prokletnici, krvoloci! — zasikta starica. — Oh, dijete moje, tu su najbolje divljake pečene u tihu pepelu, pa da istucane privijaš na uboje. Brzo će te proći bol, janješce. Hoće — utješi vidarica bolnika sa suzama u glasu.
Duboki muk prekine vesela upadica šaljivčine:
— A mene, bakice, nešto srdžba spopada...
— Izmahni, sinko, na sreskoga, na one zvijeri, iskali se na Joži Crnome... minut će te! Oh, da nije mene starost obezjunačila!
Veseljaci se zavrate u oštru smijehu, nalik fijuku bičeva, koji prijeđe na starce, na žene i djevojke. Zatitra resko u grlima prisutnih pastirčića.
Jedini njihov prvak, Vlado Ravan, gledaše tih blijeda mladića na prozoru velikim, plamenim očima.
Iznenada proglase starješine izbore, koji će se održati petoga svibnja.
Odmah iza toga polijepiše panduri, putari, lugari i žandari ogromne plakate po deblima i plotovima, po zgradama i zidovima. Sa stotinu čavlića prčvrstiše rubove. Žandari s bodovima na punim karabinkama nadzirali su kroz dan i kroz noć goleme papire Bogoljuba Jevtića. Ali tek što bi bili pribiti — nestaše. Od ponovno stavljenih plakata začas su ostali samo brojni čavlići. Ni stroge mjere u proglasima, ni globe, ni batine, ni psovke žandarske nisu mogle zadržati vladine prijetnje na zidovima i deblima, na zgradama i plotovima.
Poslužili se lukavstvom da otkriju drznika.
Jednom opaze najmanju seosku dječicu, što jedvice progovoriše, u igranju oko debla s kojega je nestalo plakat.
— Je li, deco, to su vaš otac i mati pokidali?
— Nisu, ne! Bura je puhala jako, pa ga odnesla! — odvrati hrabro mala Mirica Palijanova iz grupe, nastavivši igru.
— Kopilad! Kranjci! Švabe! Lopovi pustaraški, mater im frankovačku! Evo, ovaj je pribit samo jednim ekserom, pa ga neće vetar skinuti! — puhao je od ljutine narednik, rušeći sitne Mačekove letake, koji bi za žandarima opet iskrsavali u još većem broju.
Po putovima ocrtavali se ispisani u prašini zabranjeni poklici.
Po okresanim bukvama uz prolaze isticale se dvobojnim olovkama izrisane hrvatske trobojke.
Neki prozvaše volove Boškom, vičući nametljivo da čuju žandari: — Oha o, Boško, vrag ti mater. Oha!
Ali najveću drskost doživjela je oružnička stanica, koju okitiše Mačekovim letacima, i kuće općinskih tlačitelja, koje osvanuše crnom bojom premaljane, a tek mjestimično bijelili se kažnjivi natpisi i slike rugalice. Pade sumnja na bjeljače, seoske nadriobrtnike, koje žandari iskundačiše da priznadu krivnju. Zatim ih odvedu u uze. Ali iste noći bude izbojan kreštavo sreski zatvor i kuće vrbovskih otuđenika. Stoga ih puste domovima. Općinskog pisara dočekali u mraku napadači, prebacili mu preko glave vreću s naslovom: Bogoljubu Jevtiću, Beograd. Sadržaj: plaća narodna. Drugi dan trknuše žandari staničnim vratima o punu vreću, iz koje se začu jauk pisara. A usred bijela dana postavi netko ispred same općine glasačku kutiju s imenom nosioca vlade i njegova općinskog kandidata: bijaše puna kozjih i ovčjih brabonjaka.
— Ko to radi, boga mu madžaronskog! — psovao je narednik, drščući od bijesa.
Uhapsi sve općinske stolare i odvede ih u srez.
— Mili moj, Jeste domišljanci, jeste! Dobro je bilo. Svrbi ih. Eh, što pušu, što reže, kao oni njihovi goli noževi. Samo, eto, zatvaraju i tuku nekrive. Smisli nešto, janje moje. Kaži dječici — radovala se bakica Ravnova, sokoleći Vladu. — Samo naprijed, sinko. Neka skaču sami sebi u gubicu, zlotvori!
Vlado Ravan i njegovi pastirčići postave na paši čuvare, oni krenu do šume, u zaklonicu. Tu stadoše tesati dvije hrastove daščice, koje jedan od njih, donesavši od kuće alat, poblanja spretno i sastavi u križ.
— Vlado neka ispiše, Vlado! — zahtijevala je čobančad, turajući prvaku u šake četkicu i boju.
— Vječnaja pamjat! — zapiše Vlado na čelo križa; i stanu se dogovarati.
— Matica, ne bježi pred rudo. Rekao sam ti da pustiš Slavka neka odnese škrinju. Jači je i bliži općini. Može nam se tako sve izvrgnuti. Uvijek vrši odsada samo ono što ti je dano.
— Podnarednik je prebrojio brabonjke i broj zapisao u tužbu! — mimoiđe Matica obećanje, susprežući smijeh.
Ostali popadaju na zemlju, prebace se glavačke i čučnu, izvalivši u muci oči.
Beee! Meee! Beee! — stade regetanje ovaca i nakese se koze, da su im treperile šiljate bradice. S ravnice oglasi se bik u basu. Pruži glavu, ušilji uške i začuđen pogleda veselu družinu, pa podigavši rep i svinuvši vrat, zaigra ledinom.
U selu, dok se blago lučilo, dogovore sastanak kod Mufićeva štaglja.
— Plakat je vidan, a Joža Crni pazi. Treba poći pred jutro, kad se on uklanja.
Čim se objutrilo, saspu žandari kletve na obijesnike, maknuvši križ ispred velikog, nedirnutog plakata s krupnim slovima imena nosioca vlasti.
I papirnati oružnik s balegom u lijevoj ruci, a s vješalima u desnici, i sprdljive pjesmice, i žučljive dosjetke, i gnusni darovi na prozorima vladinih saveznika jedili su žandare, koji bi vodili uzaludne istrage i nemoćno škrkotali zubima.
A po pasištima kovali su čobani dalje nove planove, prevrćući se u grčevima rudinom, praćeni smiješnim bekom koza, meketanjem ovaca i gromkim mukanjem razdraganog blaga, čim bi nekom pala na pamet šaljiva dosjetka, koja će žestoko upeći protivnike.
Bakica bi se iskradala noću nad postelju usnulog unuka i gledala blaženo, kako rumenim licem dječaka prelijeću sjenke smiješka.
— Slatki moj, junače moj! — šanula bi, sagnuvši se nada nj vesela srca, taknuvši mu pobožno jagodicom kažiprsta čelo, prsa i oba ramena.
— Pastiri, od sada će svaki sâm... i zavraćati... i tražiti slatko korijenje... A vi, gazde... sunce, stoka služe... Što tko privrijedi, da i pojede sam!... Satrt ću ga! — slušala je nasmiješena isprekidano buncanje unukovo.
U krevetu mnogo razmišljaše, uzbuđena, dok je ne zanese u san mjesec, što se spuštao i penjao preko oblaka, kao da traži put.
Pred zoru sanjala je začudo o divu Percu iz priče: sličio je jako Vladi i mahao veselo iskrčenim hrastom oko sebe, smijući se grohotom.
Sreski načelnik pozove k sebi sve podčinjene i očita im stroga naređenja uz upute.
Joža Crni dao se na nagovor za izbore, jer je obećao sreskom da će mu dobaviti nekoliko glasača.
G. učitelj savjetovaše žestoko Plementaščane, da se priključe vladi.
Sin jednog seljaka, koji je položio maturu, pa ostao bez sredstava za daljnji nauk, dao je gospodinu sreskom načelniku tvrdu riječ, da će glasovati za Jevtića. Obeća i oca s braćom. Okrenut će i neke rođake. Poslije izbora, ako ne pogazi riječi — namješten je u srezu!
G. Klar pobrinuo se, da nekolicini priskrbi policijsko mjesto u gradu, čim odluče svojim glasom.
Par dana pred izbore sretne predsjednik općine Gorenčane i zaustavi ih:
— Čujete li, ljudi! Što mislite, je li viša Ravan ili Gorenci? — pa mahne glavom od brijega kod Kupe spram sela.
— Svaki krst vidi, načelniče, da je viša Ravan; osim, ako kani ismijavati. Samo, da mu ne bi prisjelo...
— Aha, vidite, moji ljudi. Eto, iz Kupe bi se natekla voda u rezervoar na Ravni, i ne bi vam nedostajalo vode...
— I ne bi, da su zašta!
— Da, ali vi nećete!
— Hoćemo mi, hoćemo! Kako ne bi vodovod...
— I ceste nećete!
— Tko to kaže, sve mi hoćemo!
— Ni kukuruz nećete, ni javne radove, ni novčane pripomoći...
— Hoćemo! Hoćemo!
— Hoćemo!
— E, vidite, hehe. Zašto ste protiv vlade? Svega bi bilo, svega. Samo treba vladi dati povjerenje, ovaj, treba je voljeti. Vlada dijeli objeručke, punim šakama, ona baca na lopate novca svojima...
Ali Gorenčana nije više bilo.
Pred načelnikom stajao je samo seoski blesavac Miško. Zinuo u čudu, razjazio usta od uške do uške, kao da guta načelnikove ceste i vodovode i mostove.
— Sve vlada dijeli, punim šakama... — pretrže načelnikov zanos čudan, škripav smijeh — i on se ozre: nakešeni blesavac razvalio slinavu gubicu, pokazuje golemo, rijetko zubalo.
Predsjednik protrne i dade mahove nogama.
Od prastarih vremena slave Gorani prvi dan svibnja.
Momci za slavu sruše najvišu jelu u planinskim jelicima, okljaštre je i ogule do vrška, pa dopreme u selo. Tu je djevojke iskite, urese i pomeću na nju darove, da se svija ono nekoliko ostavljenih grana na žitkom deblu: tu visi butina iz dima, tu boca vina privezana za grljak, tamo kolač i smotak raznih poslastica. Bogata su bila stara vremena, moglo se! Ej, što su penjači žustro puzali uza stablo i oklizili se strelimice ispred samog cilja po mezgrovitom, popužljivom drvu, udarivši stražnjicom o rahlu mekotu, da je ostalo u zemlji prilično grotlo... a ljudi i žene i starci klekli, sjeli i izvalili se potrbuške u smijehu! Pa tek kada neka podruguša, tobože, pomogne stradalniku kod podizanja, a onda rekne, uperivši prstom u gnijezdo zadnjice: — Gle, lakomče, gadnu si zdjelu sagradio... stale bi i tri šunke! — nema konca grohotu, ni trbobolji, ni suzenju, ni šmrcanju smijača! A već drugi, prije nego što je dospio uhvatiti zamamni visuljak, vozi se niz jelu, da starkom poljubi tlo... Eh, gdje je ono staro doba! Kuda je potonulo, kuda je iščezlo, kuda je propalo?! Sada nisu ljudi radi raskoši. K tome kod većine ne bi našao ni repa svinjskog na tavanu, niti blata u kocu... E da, što ćemo, tako je to.
Ali mladići gledaju samo preda se i nema ih zašta biti tuga! Vesele se, lolaju, nestaše se, obijeste jogunastije od djedova — makar su im trbusi uz križa prirasli! Sada praznu jelu dižu, i svojim se momaštvom diči onaj, koji zastavicu za pojasom donese na vrh vrška i pričvrsti je o mladicu! No, kad bi to sve bilo; neto natječu se, utrkuju se šiparci neki, tek što su otpali od kravljega repa... i kršne momke nadmeću! Prije ženik nije još ono znao, o čem sada balavčad poučava i bodri starce. Djedovi su dobrano zakoračili u godine, a nisu znali, da im je domovina veća od pašnika i plandovišta, kud se govedo kreće. Sukahu već brčine, a nisu bili svijesni, da im i drugo pripada osim kreveta i ženskoga krila. Već im se plijesan popadala kose, a padali su pred svakom gospodskom cipelom, kao baba pred Raspelom, ne budi primijenjeno. Dok danas — još mu mlijeko majčino curi niz bradu, pa hvata žandara za surku i podvaljuje mu. Zna da je Hrvat, da je seljak!
Govedarčad ševrdala je planinskim kosama već mjesec dana pred slavu, da iznađe najvišu jelu, vitku, tananu. Još pred ratom moglo se naći takovo stablo u seljačkim odjelima, te penjač, ljuljajući se na vrhu požmirkuje, dok se navikne na visinu. A, evo, od nekoliko godina unatrag, momci kradimice odabiru u državnoj šumi i noću obaraju, da izmaknu lugaru. Ipak, makar zagrnu panj zemljom i lišćem, makar deblo prikrate pri dnu, da mjera ne odgovara, lugar ih tuži svake godine. Ali stalo njima — naučili se na zatvor, kao vrapci na žito!
Godinama najviša je jela u Lukovdolu. Uzalud okoliš pretražuje šume još u snijegu, da njihova visinom dohvati lukovsku; jer ako i nađu nebotičnu, ne mogu je izvući iz šume zbog duljine, dok je ne prikrate — a Lukovdolci ne žale drvnika, sijeku oni svako stablo o koje zapne vlaka! Tako ostaje za njima prosjek, kao da je ljuti vihor prošao.
I opet se sukobljuju mali prepirači izokola:
— Kao uvijek naša je jela najviša!
— I jest... da se na njoj lakše ptica istovari!
— Neka ga; a na vašu puž bali... tolika je!
Uto dotrči iz šikare Vlado Ravan i baca se među zažagrene borce, što sikću, spremni na šakosanje:
— Odmiči!
Ukojice ustuknu, kao kokotići pred domaćinom.
— Budale; koškaju se zbog jele, a Joža Crni javlja žandarima, da će na njoj visjeti barjak — sažme prvak ramenima, smrknut.
— Što? Kada? Gle ti! — uzvrpolje se odjedared svađalice i posmatrači oko Vlade, upanjeni.
— Treba dokrajčiti! — odreže ovaj zamišljeno.
— Oja oj, Vlado, čuj, Vlado! Srebrn zvečak, srebrn zvečak! — uskokodače se Jurica Vekina, prozvan, "srebrnzvečak", domišljanac kome nema para. — Palo mi na pamet kao zrno na kamen! Čujte: objesimo mi u isti čas zastavu na Jožinu kuću ili pojatu! — namigne Jurica i kresne značajno desnom šakom o lijevi dlan... Puno barjaka! Puno barjaka!
— Nije loše — izbaci Vlado nakon stanke.
— Eh, bit će veselo! — kliknu radosnici.
A Jurica Vekina optrčava grupicu, prebacuje se s nogu na ruke uokolo, poput točka s glavinom i paocima, pa potresa ljevicom kao zvoncem i pjeva vragoljasto:
— Srebrn zvečak, srebrn zvečak, nije Jure za zapećak. Izdajica Crni Joža, jeftina je tvoja koža; ako ti se i prismudi znam da nećeš mijenjat ćudi, al izgorit će ti dlaka... sto mu srebrnih zvečaka!
Nikica Čičkov, kome je dosta pokazati prst da zakikoće, legao na zemlju poleđice, raširio noge i ruke, pa hvata zrak. Ostalima izbio znoj na čelu i suze u očima. Ni Vlado Ravan nije se svladavao. A kad je smiješni Nikičin jarac, šušav kao jaje, crn kao ugarak, bradat poput đavola, stao optrčavati okolo kikotavaca i uzmeketao se, kao da ga kolju, prosipljući usput obilno krupne brabonjke nalik na bob — Nikica Čičkov obuhvati u muci koljena i otkotrlja se sred obližnje drage, dok ostali padoše na ledinu pucajući od grčevita smijeha.
Visoko su lebdjeli ponad gora magleni pramovi, kao vela nevidljivih vila, što prije sunčana granuća uzlijeću k nebu, među oblake. Iz tisuća gnijezda, ptičjih pjevališta, po drveću i grmovima ozvanjao je, žuborio, brujao, titrao nebrojen cvrkut. Proljetni lahori: bogati mirisari, poklanjahu svijetu jabučne, kruškove, šljivine i najrazličnije cvjetne mirise s polja, iz vrtova, iz voćnika, iz šuma. Bujne zelene trave, s nizom rosnih bisera na sebi, sanjale su slatko, tek mjestimice probuđene bosom nogom djevojke, koja je istrčala da uzbere svježe cvijeće; ili trkom ranoranilaca pastira, koji već ojču za blagom, dok mjedenice, klepke, zvoncad i praporci prosipaju po stazama i puteljcima sitne zveketljive glasove, zatim krupno duboko brujanje i lepršavo veselo cičanje. Upadaju ptice i klepke i vrela i šume i pastiri jedno drugome u pjesmu. Grle se najrazličitiji glasovi i tako zagrljeni prše u visine. A vlažna prašina na putovima, mokro blistavo lišce u krošnjama, teške rosne vlati i kukci prokislih krila iščekuju sunce da ih ozari, da ih obaspe toplim cjelovima, vrelim poljupcima, koji će ih osloboditi vodenih utega, pa da se dignu, pojure, zaplove, polete s vjetrom, s oblacima, pticama, mirisima, zvukovima.
I ogranulo sunce!
Pjesme, cvrkuti, šumori i grgori proljetni zazvučaše, zabrencaše, zazvoniše iz punih sila, kao da ih odjednom netko prosuo. Potekoše krilatajući žustro k niskim, mješinastim oblacima, ogrnutima dosad sjajnobijelom svilom s tamnim prelivima; a u taj čas obrubiše im se plaštevi jarkim skerletom, od kojega porumene svijetlo modri nebeski prozori između njih, zaruje lokve po lugovima, rijeke u koritima i šumski potoci. Jarko se zažare stotine seoskih okana na niskim kućicama.
Malom pastirskom izvidniku ukaza se sunce na blistavim bajunetama iza grma, liznuvši po njima crvenim, krvavim plamenom.
— Došli su žandari, došli su! — dojavi, zasopljen, drugovima i ljudima.
Sve je sjalo i treptalo o oštrom danjem svjetlu. Kroz bijele proljetne oblačine probile sunčane zrake i rasprsnule se po selu, kao da sam Gospod stoji iza oblaka, pa svjetlo udara od njega ili kao da su te zrake žice anđeoske harfe te će začas zabrujati tihi, svečani zvukovi nad zemljom. Ali čulo se samo kako guske gaču i krilima mašu da sve odlijeće od njih paperje; kako se kokot raskukurikao na plotu, pa preplašen odskočio, kada se susjedova mačka uzverala k njemu, gonjena bijesnim lavežom Mršaljeva jazavčara.
— Počnimo! Skoro će podne! — odreže brat Jurice Vekine momak čvrst i ratoboran.
— Evo! — poskoče momci, te su u obližnjoj mlaci preplašene race požurile do obale.
Sve se više svijeta iskupljalo na maloj ravničici između kuća, pored sela, gdje ležaše dugačka povaljena jela, oslobođena kore do vrška, što se šarenio iskićen, kao svat, vrpcama, mašnama i ostalim papirnatim nakitima.
— Horuk! — poviču oni kod užeta jednoglasno i povuku. Jela se podigne pedalj od tala i padne natrag.
— Pomozite! — vikne podvikivač muževe, koji pristupe konopu i krepko povuku. Jela se digne za dva pedlja, pa ostali momci pritrče, kleknu i podmetnu ramena, odižući se polako u čučanj, iz čučnja se potpuno opruže i stanu ispravljati ruke, dok su dizači kod užeta podvikivali istoglasno i izravnavali vršak.
— Drž, drž! — podbode ljude Vilko Beljan i udari kovačkim maljem o dno jele, koja padne u grabu da se vrh duboko zaljuljao, a dizačima zatitraše nabrekle miške na silno napetom konopu.
— Vuci! Vuci! — vikne podbadač Jure Vrbanac i protezao se u svoj duljini, uprijevši dlanove o tešku jelu, dok su ostali polako primicali šake k dnu, a drvo se sve više ispravljalo.
— Dobro je! Stoj! — i djeca stanu bacati uz bokove jele debelo kamenje u grabu, tući ga batima željeznim i zasipati prhlicom zemljom.
U šutnji čulo se općenito oduškivanje i šmrcanje, popraćeno otiranjem opoćenih čela rukavima i zaznojenih vratova mokrim rupčičima. Stajali su ljudi zagledani u vršak visoke jele, i čitav narod pričinjao se poput ukopnika na groblju, gdje je pop svoje otpjevao i samo još rakari udaraju pljoštimice lopatama o masnu zemlju humka. A, zapravo su muškarci stajali spremni kao zvijeri, koje spuštaju oči nice i čine se zabavljene sobom, iščekujući napadaj.
Iz prikrajka dopre lak šumor.
— Hej, kakav je to cirkus! — upane među narod oštar glas narednika, koji se grubo probijao kroz gomilu.
Nitko se ne oglasi. Samo Vita Panijan odbaci škornje, zatakne za pojas hrvatsku zastavicu, otare stopala o suhu zemlju i zagrli deblo. Brzim kretnjama stade se penjati na jelu. Popeo se već za dvije čovječje visine, ali kliska površina izmakne mu se i popođe natraške.
— Stoj, gade! Čuješ li! — pritrči žandar do jele i udari kundakom penjača među pleća.
Zastavica sleprša na zemlju, a Vita se skrušeno spusti i pruži po tlima.
— Jao, mogli su pripeti odmah trobojku na jelu! Nek bi se žandari penjali. Lud narod! — zašapta lajavica.
— Ni naši stari nisu tako radili! — odbrusi joj glasno djed Grgurić.
Odjednom zazvoni zvono na stranu.
— Vatra! Vatra! — odjeknu povici, a sa dna sela podigne se gust dim, pa golem plamen.
— Joža Crni gori! Joža! — zavrišti gomila i jurne niz put.
— Oh, kad bi imali pamet, pa da ga bace u oganj! — dobaci Grgurić mirno.
Žandari se ozru, prebace puške na ramena i požure za ljudima.
Mladići podignu Vitu. Jedan zgrabi zastavicu i počne se penjati. Popeo se do pola jele. Dalje nije mogao. Spusti se dolje.
— Žurno, momci! Žurno, dječice! — govorila je drhtavo baka Ravnova, dok je odjekivalo iz daljine vriskanje i trka, a putem su treskala kolica vatrogasne štrcaljke.
— Isuse slatke, što gori! — poviče netko, i sve oči upru se u plamen, koji je lizao k nebu visoko, razmahan vjetrom kao ogromna zastava.
Ni slijedeći penjač nije uspio.
— Ne klonite, dječice, neka još netko pokuša! — junačila je bakica momke.
Vlado, popni se ti! — gurne, ustreptala srca, Nikica Čičkov svog prvaka.
Ovaj skoči, uzme trobojku i baci se na jelu. Kao mačka uspinjao se do polovice, iskoriščujući svaki smogor, svaku zasjeklinu. Brisao je žustro dlanove o hlačnice, prislanjao uz deblo sad koljena, sada tabane, sad gornji dio stopala.
— Žuri, Vlado!
— Pričvrsti, janje moje!
Buka s garišta slijegala se, plamen jenjavaše.
Vlado Ravan izvuče iz pojasa barjačić, pridržavajući se za jednu granu da ne pođe natraške, i progura se kroz krošnju do vrha. Prisloni držak zastavice k tankom izdanku i prstima vješto smota žicu oko obadvoga.
— Silazi dole! Skidaj to! — režao je izdaleka narednik u trci, pod teškom opremom. Za njim skakaše žandar s puškom u ruci.
— Ne skidaj, sinko! Ostavi! — vikne baka.
Za žandarima valjalo se čitavo selo.
— Pucam! Skidaj, silazi... pucam! — uperi žandar pušku i škrokne zatvaračem.
Vlado je stajao mirno na vršku, priljubivši se grčevito uza stablo.
Iz krupnih oblaka, koji su se valjuškali nisko nad ljudima, zaromoni prsak. Čulo se kako sitne kapljice odskaču u bari.
— Silazi! — rikne narednik i poleti k jeli.
— Nemoj, janje. Ostani gore! — vikne baka, a žandar se okrene i udari je po glavi. Starica se sroza.
Mališ stajaše na mjestu, prirašten uz deblo kao guba.
Karabinka grune ljutito i zastavica na vršku zadršće.
— Seci jelu! Ruši je! — izmahne narednik kundakom na momke, kraj kojih je ležala sjekira. — Seci!
— Sijeci ti, ako smiješ! — oprse se momci odvažno i blisnu očima.
Narednik pograbi sjekiru i zasiječe, dok je žandar stajao sa zapetom puškom, okrenut k mnoštvu. Zastavica na vršku zatreperi.
U narednikova pleća udari kamen.
Prasne puška na gomilu.
— Dole! — razviče se žandar i opali na vršak.
Jezovit vrisak probode srca.
Mališu vrh jele klonu ruka na grani i poteče krv. Žene zajauknu, pokriju oči. Djeca zaciče.
Odjekne mukli pad...
Duboko zasječena jela, uzremećena sunovratom dječakovim, nagne se na bok, i uz krsak, lomljavu i šumor složi se duž ravnice, preko puta, zaronivši krošnjom u mlaku, iz koje pljusne visoko voda.
Osviještena baka skoči u luđačkom zapomaganju, urliku i bježanju do unuka, koji ležaše krvav, izlomljen, bez duše... Potkoljenica se prebila. Kroz kožu provirila prepukla kost, niz koju je kapkala gusta, crna krv...
Na nebu isprsiše se oblaci i istakoše na grudi dugu kao trobojku:
— Skinite je, skinite je, đavoli! Skinite je, ubojice! — jecala je bakica mahnito, van sebe, upirući prstom u nebo.
Mrka seljačka svjetina okružavala je žandare, slična stoglavoj zmijurini. Ogradila ih poput šume, poput zida, nalik na visok taman talas. Opkoljavala ih kao crna, munjevna oblačina...
Kresnu dugački plameni.
Dvocijevke zagrme.
Izvor: Wikisource