Kakav to bijaše smrad!
(Kakova Elida nije zapamtila,
a bogme ni Hellada
ni susjedi joj barbarski.)
U tim golemim gnojnicama,
kraljevskim štalama Augijevim,
koji tek podrijetlom bijaše presvijetli,
ali ovdje tek jamac smrdljivosti.
Kolale su priče,
rasle predaje
a putnici u lûku zaobilazili kraljevstvo.
Oni dobrohotni
(kakvih se uvijek nađe)
i bezazleni
kao rosa na cvijetu ljiljanovu
(neupućeni, zapravo)
pripovijedahu
kako su to svete štale
u kojima balegaju svete krave
(svete i nedodirljive),
velikih vlažnih očiju
punih dobrote.
Drugi su pak spominjali
(posve uvjereni u istinitost tvrdnje,
a bilo je među njima i vrlo učenih)
da je to gnoj izvrsne ljekovitosti,
ti brjegovi galebinarski
Augijevih tri tisuće goveda
(doista je imućan bio prljavac,
Augeias, sin Helijev)
...
Jedino što je ružan zadah
vrlo snažno nijekao riječi.
Umnažao se gnus,
izvirao smrad;
ne isprahu ga tokovi Alfejevi
(niti Penejevi;
jer čak dvije rijeke bijaše skrenuo Heraklo).
Nadirao je iz skrovitih tmina,
iz crnih dubina.
Iz jama planinskih,
iz podzemnih pukotina
..........
Kad su navečer rijeke ponovno tekle
starim koritima
(red se morao poštivati,
makar je i o Heraklu riječ),
činile su se štale kao nove
(tek svijetlomrke, i nešto malo tamnije).
Samo se još uvijek ćutio smrad
(ni silni valovi ga nisu isprali),
urastao u kamenje,
u zidove,
u pijesak,
u stabla,
u planine,
u zrak.
U bilje ljekovito,
u miris,
u bjelinu.
U cvat.
Silan smrad
svih tih godina
neizbrisivo u sve utkan.
17. i 19. VII. 2000.