Da si nas obdario znanjem
malo većim negoli ovo jest,
ili da bar imamo poniznosti
koja bi priznala bijednu uznositost i nemoć
— na koju nas danomice podsjećaš
u sitnicama skoro nevidljivim —
:
mogli smo Ti zahvaljivati zbog mnoštva darova
(premda ih često i ne smatramo takvima),
i na ovoj velikoj suši
kojoj još ne vidimo svrhe
(kao i mnogočemu drugome
čak i onda kada umišljamo da smo dostigli jasnost),
suši kojom nas možda poučavaš
— podsjećajući nas iznovice, strpljivo i ustrajno —
kako smo manje nego ništa
bez Tvoga milosrđa
čijim nas obiljem neprestance zasipaš,
i kako se može preživjeti
bez gomile nepotrebnih otpadaka
— tobože neizbježnih —
živjeti bez suvišnosti
kad je Tvoja ruka iznad nas.
Mogli bismo Ti zahvaliti i na nezapamćenoj vrućini
(premda je dan Uznesenja Marijina već dobrano iza nas)
jer tek u njoj otkrivamo blagost povjetarca
što nam ga Tvoja dobrota upravo posla
ovdje na Kosu, pod okrilje tanka kostelina hlada
pripravljena providnošću tko zna od kada.
Na ratovima koji očigledno otkrivaju lice zla;
na poplavama, požarima, potresima
(što nam ponavljaju koliko smo sitni,
pokazujući zorno našu nemoć),
na bolesti u kojoj raste poniznost
i trpljenje se zaodijeva sjajem.
Kada bih poznavao kao što ne poznajem
i mrvicu od onoga što nam daješ,
brujao bih kao zborovi anđela
kružeći pjesmom oko Tvoga prijestolja
ne prestajući izricati riječi hvale.
Riječi što ih doseći ne mogu,
jer ne sluša se uhom pjev anđeoski.
Ali svakako Ti moram zahvaliti na pticama,
u redu stvaranja što bijahu prije nas
i što Te dobroćudno obdaruju ushitnom blizinom
i pjevom, u kojemu očito kipti radost.
I molim Te zbog njih, ja nedostojan,
— zbog ptica, nedužnih Tvojih stvorova,
koje Te, prežednjele, ne mogu slaviti pjesmom —
:
blagoslovi zemlju daždom, živom svježinom.
A one, sićušne Tvoje ptice,
one će već znati način
na koji će se oglasiti hvalom,
kad ne umije ovaj stvoren Tvojim dahom.
18/19. VIII. 2000.