Bože, ki si priko svega,
s vrhu slika sega svita,
Ona Lipost priko stega
— višnja, stalna, uzorita —
ča me tlači poput tega
i mlikon me mäne pïta
brezvrimena, stanovita,
Ona Lipost.
Ona Lipost,
Ona Lipost
ku um nigda ni dosega,
ogrnuta sva u svitlost,
njon prožeta,
prozračena,
kojon misal uvik vrvi,
ča me travi,
ča me mrvi —
Ona Lipost.
Kad i vrime svrhi priđe,
tvar nestalna svon skončanju,
rič nejaka dok Te slavi,
smirno molju Tvoju milost:
daj neka me navik travi
Ona Lipost.
Ona Lipost
Tva,
skrovita,
neprolazna,
vikovita,
odivena u bilinu,
u tu svitlost;
smrtnin okon neviđena,
sva iz snova
(sva snovita)
Ona Lipost.
Ožujak, 2001.