Presahnuo je izvor,
presušila je rijeka
i more
— mrtvo —
više ne mrmori;
umjesto cvjetova suhoća pijeska
u kojemu voda ne žubori...
Oblak sunce zaklonio,
izlila se jeza...
usred dana mrak!
Kao iz daljine
(dok žare koljena):
teturavo,
mucavo,
posrćući
glas ti pustinjski:
— Bože, kako opstati!?
3. VII. 2000.