S površine,
iz dubine,
podruma,
tavana,
iz najtamnijih zakutaka;
s polica,
prozora,
sa sjajna, ulaštena namještaja,
iz džepova,
šavova,
iz posuda od srebra i zlata,
iz skrovitih, trostruko zaključanih pretinaca,
iz osvijetljenih dvorana
i tajnih odaja,
iz njedara
:
jednoga dana
:
jednoga sunčana jutra kada se probudiš,
zaogrnut nebom
i njegovom modrinom,
osmjehnut vedrinom
:
pokupiš prašinu
i kićene ukrase,
sav trulež,
suvišak
i sjaj,
štapove uznositosti
i palice htijenja,
blistavu raskoš
i prnje oskudice,
rogove obilja,
vlagu dodira,
s košem otpadaka
i mnoštvom igračaka
(nepotrebnih, svakako,
kao i hrpu suvišnih pomagala),
gomilu tko zna čega,
suvišna
(doista)
u svakome slučaju.
Izneseš sve to smeće
skriveno,
vidljivo
i tajno
(što li se sve ne može tu pronaći?!),
staviš ga na prvi brijeg
u velikoj hrpi,
puštajući da ga novorođeno svjetlo sunčevo
blagotvorno ispuni jutrom
:
pa kresneš ognjilom
izmamivši plamen
(iz kamena,
iz sivog,
iz kremena)
:
zatim, s dostojne daljine, promatraš
kako čisti oganj
sažiže taj otpad
— prljavu hrpu smeća —
pretvarajući ga
vatrom svoje ljubavi goruće
u pepeo
također čist i neokaljan;
prah što će ga lahor razvijati
— kao što je dim već raspršen —
u tu vedrinu,
u modri osmijeh,
u osunčane pašnjake nebeske
u svu tu modrinu.
12. VII. 2000.