Dok veselo prska
prozirna,
svježa
i čista
zamisli načas da si pustinja
i pogledaj je suhim očima,
odupirući se bujnoj najezdi slika
što te zapljuskuju iz, tada, moguće blizine.
Pomisli da si raspukla zemlja,
suha i vrela kao neplodna utroba,
da si sparušeno lišće stabljike
koja će uskoro uginuti,
prežednjeli putnik ispucalih usana,
ostavljeno mladunče,
ili požutjela trava
..........................
...
Zamisli na trenutak
i pogledaj je njihovim očima;
možda bi se tako dalo naslutiti
što bi od prilike mogla biti voda.
A bujice,
poplave
i sva ta valjajuća sila...?
:
Tek je prekomjernost
(kao i svaka druga)
koja u nabujalosti
samu sebe potire,
tamani,
ništi,
iskorjenjuje iz srži.
Siječanj, 2001.