bilo je modro: dolje gore desno lijevo
po kristalnim prečacima
po šamanskim elipsama dvoglavim zmijama, svuda modro,
pluća su odvažno množila duboke udahe
strastne zamahe po uzoru na,
i izravno zajmila s onkrajna stola,
vidjelo se iza obzora
nekako oko jutarnjeg udaha
možda podneva, a mogla je biti i veče
strpljivom plimom lovorika svijena u svitak sjete,
samo je izašla iz modrog, nije se znalo: oceana
nebosklona neuredne picassove slike, samo modrog,
izašla je nehajno sporo
a najednom,
niz ovale i dlake cijedila je krti krijes
i pod tabanima ga slijevala u krok
ni na tlu ni povrh;
tako je ni leteći ni hodom, sporo
a najednom
obkoračila onaj tamo ovaj tu
između ostalog i ostalog
pa je razgrnula mjesta
prisno se nasmijala nemjestu
i rekla
više sebi manje drugima,
ili, ipak,
više drugima, možda komu onkraj,
i rekla: svojstvo sam ovoj svojini
17 prigodnih zapisa o kasandri (2012.)